Na početku filma upoznajemo dvoje ljudi kojima ne znamo imena. Djevojčica, već djevojka, izgleda kao da je ispala iz slike gotičke neprilagođenosti a njen prijatelj, očito skitnica, nosi pušku. Hitac koji će ispaliti okončati će jednu ružnu priču ali i uvesti nas u svijet filma „Izvan Sotone“. Film francuskog režisera Brune Dumonta poznatog po svojim eksplicitnim prikazima ljudske perverzije, zlobe i odvratnosti u ovom će nas filmu lišiti te eksplicitnosti. No, ono što će prikazati implicitno nije ništa manje odvratno.
Njegov rad podsjeća na onaj Bele Tarra, Hanekea ili Lisandra Alonsa. Njegova kamera priča, film je spor, nema dijaloga ali krajolici sjeverne Francuske dovoljno su prazni, melankolični i nabijeni simbolikom kako bi uvukli u film. Koga mi to ustvari gledamo? Nijednom od to dvoje ključnih likova ne znamo imena. Zvat ćemo ih On i Ona. Između njih dvoje očito postoji snažna veza, nekakva ljubav koja nije tjelesna barem s njegove strane. Iako bi Ona htjela da ta ljubav bude i takva on hladno odbija takvu mogućnost. On je i iscjelitelj, pozivan kad zakaže takozvana „moderna“ medicina koja je u ovom Dumontovom svijetu jednako nesposobna i suvišna kao i organi reda. Ovdje vlada bezakonje, ovdje vladaju pravila koja gotovo da graniče s onima plemenske zajednice. Sve je rudimentarno, ništa izgovoreno, a sve je jasno.
„Izvan Sotone“ samim naslovom postavlja pitanje „tko je Sotona iz naslova?“ Je li to On? Je li to svijet u kojem obitava ili smo to mi koji ne možemo izbiti iz glave sve one asocijacije koje nam Dumont servira? Metodično, sporo, naporno i na momente prepuno nuspojava kao neka kura jakog antibiotika.
Njegova veza s prirodom je jaka. On spava na cesti i jedno je s okolinom. Ona je, s druge strane, bez obzira na svoju mladu dob već iskusila mnoštvo užasa koje život nosi. Film u kojem je simbolika jaka. Scene seksa, koje su kod Dumonta znale biti i eksplicitnije ovdje su skrivene, simboliziraju pročišćenje. Egzorcizam i novo rađanje. Nagoni, oni primitivni, imanentni su ljudskom biću jednako kao dobro i zlo. Hesse je u „Sidharthi“ napisao kako „nikad nijedan čovjek i nijedan čin nije posve sansara ili posve nirvana. Nikad nijedan čovjek nije posve svet ili posve grešan.“ Dumont se u ovom filmu hrani tom filozofijom i od svog asketskog antijunaka stvara, uvjetno rečeno, „Mesiju“ koji se ne libi uzeti oružje i ispraviti nepravdu ali koji će isto tako kazniti sam sebe radi slučajno ubijene i brutalno dokrajčene srne (da ne bi patila).
Kraj filma donosi konačno pročišćenje. Dobro i zlo se i dalje obračunavaju jer njihov obračun nikad ne prestaje. Dumonotov je posao gotov. Njegova kamera zajedno s nama izlazi iz grada i ostavlja nas „izvan Sotone“ da sami donosimo zaključke. Posao nije gotov samo se nastavlja kako bi rekao Đole „u nekom drugom gradu, u nekom drugom cirkusu“. Art film je odradio svoje. Ne moraju ga svi voljeti ali ovako ambiciozan pokušaj mora se cijeniti. Glumački je dio priče u filmu uglavnom na plećima Davida Dewaelea koji glumi muški dio bezimenog para. On je centralna figura filma. Oko njega se vrti ono malo radnje koju možemo prepoznati i on je, vrlo moguće, ono što nam neće dati spavati ako izdržimo kroz prazne i depresivne prostore i duge kadrove šutnje koji su tako tipični za art film. Ovo je jedan od onih filmova kojima moramo sami upisivati značenje.
„Hors Satan“ od mene dobiva 8/10 bez obzira na nešto nižu prosječnu IMDB ocjenu. Ovo nije film za mase već za one koji cijene implicitnu radnju i sugestivnu režiju. Ako ste gledali Tarkovskog ili gore navedene redatelje onda otprilike znate što očekivati. Mene se film dojmio. Daleko više nego što sam očekivao. Doduše, možda sam samo iščitao iz njega značenja koja su mi odgovarala.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.