ŠTO JE DONIJELA 87. DODJELA OSKARA ?

U Los Angelesu je održana osamdeset i sedma po redu dodjela “Oscara”. Voditelj dodjele ovoga je puta bio Neil Patrick Harris i mogu reći da nije baš dostojno zamijenio prošle godine genijalnu Ellen DeGeneres. Ovogodišnjom dodjelom dominirao je film „Birdman ili neočekivana vrlina gluposti“ koji je dobio „Oscara“ za najbolji originalni scenarij, kinematografiju, režiju i najbolji film ponijevši tako epitet pobjednika najiščekivanijih kategorija ovogodišnjih „Oscara“. Ljubitelji „Birdmana“ su ipak u neku ruku ostali i razočarani jer glavni glumac Michael Keaton nije uzeo nagradu za najbolju mušku ulogu.

Upravo su glumačke kategorije bile one koje su na kraju protekle bez iznenađenja. Favoriti su prema predviđanjima i odnijeli svoje nagrade pa je tako Eddie Redmayne dobio nagradu za „Teoriju svega“, Julianne Moore za „Zauvijek Alice" (glavne uloge), Patricia Arquette za „Odrastanje“ i J. K. Simmons za „Ritam ludila“ (sporedne uloge).

Uz glumačke kategorije pobjednikom ovogodišnje dodjele može se smatrati i „Hotel Grand Budapest“ koji je odnio gotovo sve „lijepe“ nagrade: kostimografiju, šminku, originalnu glazbu i scenografiju. Četiri kipića za film Wesa Andersona koji se može promatrati kao satirični pogled na stvarnost, posveta velikanima poput Billya Wildera ili Ernsta Lubitscha, ali i kao relativno sjetan podsjetnik na sve ljude izvan vremena nisu iznenađenje. Kritičari u HRT-ovom prijenosu za ovaj su film rekli kako je pomaknuo granice „Oscara“ i to je vjerojatno točno. Nadam se da će ovo utrti put progresivnijem nagrađivanju nego što je dosad bio slučaj.

„Odrastanje“ Richarda Linklatera, unikatan projekt koji se snimao dvanaest godina i koji je većina kritike smatrala sigurnom okladom za najbolji film može se smatrati gubitnikom ovogodišnje dodjele. Kao i „Igra oponašanja“ (najbolji adaptirani scenarij) osvojio je samo jednog „Oscara“ iako se očekivalo da će Akademijini glasači nagraditi Linklatera za režiju uz najbolji film. Kako je vrijeme do dodjele odmicalo sve je više ljudi bivalo oduševljeno „Birdmanom“, njegovom intertekstualnošću, kritikom kritičara i samoga Hollywooda pa se i pozicija „Odrastanja“ počela tresti. Činilo se kako jedinstven Linklaterov projekt biva opasno ugrožen pa su najave nekoliko sati prije dodjele prognozirale borbu ta dva naslova. Borba, kako vidimo, na kraju nije bila tijesna. „Birdman“ je odnio sve nagrade koje su bile bitne, uključujući onu za najbolji originalni scenarij što je bila jasna naznaka prema kome se Akademija naklonila. Sumnjam da će ishod dodjele utjecati na kvalitetu Linklaterovih filozofskih traktata o prolaznosti vremena i kritici današnjeg društva ali bit će zanimljivo vidjeti što će ovaj poseban redatelj odabrati kao svoj sljedeći projekt.

Još jedan film o kojem se puno pričalo prije same dodjele nagrada bio je „Snajperist“ ili „Američki snajper“ koji je utržio najviše od svih filmova nominiranih za najbolji film. U jednom od pokušaja duhovitosti na dodjeli Neil Harris je rekao kako su ostali nominirani jedna trećina Dolby dvorane, dok je „Američki snajper“ Oprah – jer je bogata. Nažalost, izuzev jednog uspješnog skeča koji je spojio bubnjare u „Ritmu ludila“ i „Birdmanu“ i ostatak je večeri protekao u takvim, uglavnom neuspješnim, pokušajima humora. „Snajperist“ je na kraju osvojio simboličnog „Oscara“ za montažu zvuka eliminirajući tako argument protivnika ove nagrade kako se ona uglavnom svodi na propagandu američkog patriotizma i zaradu. Da je zbilja tako, „Snajperist“ bi dominirao na nagradama.

„Ritam ludila“ Damiena Chazellea osvojio je 3 nagrade: montažu, mušku sporednu ulogu i miksanje zvuka što ga čini jednim od najuspješnijih filmova na dodjeli u odnosu na broj nominacija (najbolji film i najbolji adaptirani scenarij su preostale dvije). „Ritam ludila“ je zanimljivo ostvarenje u kojem dominiraju glumačke izvedbe a potka se filma vrti oko toga da li cilj zbilja opravdava sredstvo i jesu li ekstremne metode opravdane u dostizanju veličine? Fletcherov odgovor na to je vrlo jednostavan: „Ne postoje dvije riječi u engleskom jeziku koje su nanijele više štete od dobar posao.“ Uvijek može bolje, ništa nije dovoljno dobro i jedino pomicanje vlastitih granica dovodi do najvećih rezultata. Ovaj iznimno ritmičan film u kojem je zasluženo dobiven „Oscar“ za montažu i miks zvuka (a po meni je trebao i najbolji adaptirani scenarij) jedan je od najzanimljivijih i najintrigantnijih na ovogodišnjoj dodjeli iako po samoj strukturi dosta podsjeća na jedan također nagrađivani oskarovski film - „Crni labud“.

Kategorija animiranog filma je prilično diznijevski orijentirana pa je tako tvornica velikog Walta ponovno odnijela nagradu za najbolji dugometražni crtani film „Ekipa za šest“ iako je po meni ove godine bilo i boljih naslova, poglavito sjajan uradak japanskog „Ghibli“ studija „Priča o princezi Kaguyji“. Kratki animirani film također odlazi „Disneyju“ za „Gozbu“.

Kategorija najboljeg stranog filma nama je uvijek posebno zanimljiva iako Amerikanci baš i nisu nešto previše zaintrigirani za njen ishod. Hrvatski kandidat „Kauboji“ navodno je ove godine bio jako blizu uvrštenju na proširenu listu nominiranih s koje su pomalo neočekivano ispali „Dva dana, jednu noć“ braće Dardenne i „Zimsko spavanje“ turskog genijalca Nurija Ceylana. Film Pawela Pawlikowskog „Ida“ o mladoj kandidatkinji za zaređenje koja u sklopu svojih kušnji odlazi posjetiti tetu prije konačnih zavjeta da bi na tom putu otkrila obiteljsku tajnu koja će sve to dovesti pod znak pitanja jedan je od najljepših filmova koje sam imao prilike pogledati ove godine i u svojoj crno-bijeloj fotografiji zaista podsjeća na obiteljski album u kojem se slike samo nižu jedna za drugom sve do odjavne špice. Možda možemo žaliti što pobjednik nije moćan ruski film „Levijatan“ ili estonske „Mandarine“ koje su jedan od najboljih antiratnih filmova u zadnjih nekoliko godina ali moram reći da je ovo jedna od kategorija u kojoj mi je zbog pobjednika jako drago. Pawel Pawlikowski potvrdio je svoj zanimljivi pristup i odličnim govorom koji mi je uz onaj Eddieja Redmaynea prilikom primanja glavne muške uloge bio i najzabavniji govor čitave dodjele.

Ovogodišnju dodjelu „Oscara“ uveličala je i Lady Gaga koja je zaslužna i za jedan od najemotivnijih momenata ovogodišnje dodjele. Nakon izvedbe naslovne pjesme mjuzikla „Moje pjesme, moji snovi“ njen emotivni zagrljaj s Julie Andrews bio je jedan od najboljih susreta starog i novog na ovogodišnjoj dodjeli. Emotivna je također bila i posveta članovima Akademije koji su nas napustili u prethodnoj godini.

Kategoriju najbolje pjesme koja mi nekako prirodno dolazi nakon ovog odlomka osvojili su John Legend i reper Common za izvedbu pjesme „Glory“ iz filma „Selma“ koji je možda malo i neopravdano zapostavljen na ovogodišnjim nagradama.

Od bitnijih kategorija još treba istaknuti i kategoriju najboljeg dugometražnog dokumetarnog filma u kojoj je, očekivano, pobijedio „Građanin četiri“, dokumentarac o Snowdenu i nezakonitom postupanju unutar američke obavještajne zajednice. To neameričko ozračje ublaženo je posvetom veteranima u kategoriji kratkog dokumentarnog filma gdje je pobjedu odnio „Krizna vruća linija: Veterans press 1“ o veteranima koji rješavaju svoju neprilagođenost nakon povratka s ratišta.

Sve u svemu osamdeset i sedma dodjela nije u sebi sadržavala puno iznenađenja, konkurencija je ove godine bila iznimno jaka a da su prepoznati još neki odlični naslovi poput „Nestale“ ili „Noćnih kronika“ bila bi i jača. Ovom dodjelom, rekao bih, u cjelini možemo biti zadovoljni. Iako će uvijek biti onih koji će „Oscare“ kritizirati oni ostaju okupljalište ljubitelja filma i dobar uvid u trenutno stanje holivudske tvornice snova. U kontrastu s nekim drugim festivalima, rekao bih da su ove godine čak i malo odstupili od svog klasičnog kanona koji je ostao vidljiv samo u glumačkim kategorijama. Najbolji film, originalni scenarij, režija i kinematografija otišli su „Birdmanu“ a „estetske“ kategorije (s iznimkom specijalnih efekata: „Interstellar“) otišle su Wesu Andersonu. Je li to naznaka boljih vremena i još zanimljivijih dodjela u budućnosti? Dodjela koje će se usuditi nominirati i izvedbe poput one Jakea Gylenhaala u „Noćnim kronikama“? Hoće li oskarovska formula glumačke deformacije malo izaći iz prvoga plana? Nadam se. Ostaje nam za vidjeti. Uzgred, nadam se na HRT-u koji je ove godine pokazao kako konkurencija ne bi trebala prenositi „Oscare“ jer su i Boško Picula i Alemka Lisinski osim jednog ili dva manja gafa odradili odličan posao. Korkut također. Do sljedeće godine i sljedećeg zahvaljivanja uz suze i smijeh. Osamdeset i osmi put po redu.