Recenzija: POČIVALI U MIRU ne vole slučajnosti.

Prije nekog vremena dobio sam na čitanje knjigu Zorana Krušvara “Izvršitelji nauma Gospodnjeg.” Relativno jednostavna potka upoznala me s istarskim posebnostima, a Rijeka je kao grad izvrsno upotpunila mitologiju knjige. Za Istru me kroz odrastanje vezalo dosta toga, od rodbinskih veza do prvih novinarskih iskustava. Baš ta novinarska iskustva nadogradila su već spomenutu Krušvarovu knjigu posebnim okusom festivala fantastike „Istrakon“ koji se, gle slučajnosti, baš ovog vikenda održao u Pazinu. I dok se Pazinskom jamom inspirirao i Jules Verne, dok je o njoj pjevao i Balašević, Istra se zaobilazila na našim ekranima kao da ne pripada klišejima o regijama što su dominirali filmskom i serijskom produkcijom od samostalnosti do danas. Drago mi je što mogu reći da je druga sezona serije „Počivali u miru“ to promijenila, ali još mi je više drago što to nije jedina stvar koju je promijenila.

Na ekranima Hrvatske radio-televizije završile su četiri od planiranih deset epizoda. Radnja je za razliku od prve sezone u ovoj drugoj snimljena na način koji više podsjeća na skandinavske serije i evidentno je da su scenaristi u ovom formatu imali više slobode. Prve četiri epizode možemo promatrati kao zagrijavanje za ono što dolazi, a činjenica da je nakon prvog tjedna sve puno pozitivnih komentara dodatno naglašava koliko visoko „Počivali u miru“ podižu ljestvicu svim budućim produkcijama. Kad smo kod toga, toplo se nadam da će budućih produkcija biti i da će pozitivne reakcije na „Počivali u miru“ dovesti do redefiniranja onoga što je za domaće producente zanimljiv sadržaj. Jasno mi je da je serija formata „Počivali u miru“ zahtjevnija i teža i za gledatelje i za one koji seriju rade, ali velika popularnost skandinavskih serija kao što su „Ubojstvo“, „Most“ ili „Borgen“, kao i francuske „Spirale zločina“ dokazuje kako interes za kvalitetan kriminalistički žanr kod nas postoji. Zapravo je fascinantno kako su ove obične, životne stvari prolazile pored naših scenarista i vizualnih radnika dok se je uredno nastojalo servirati sadržaje koji niti od gledatelja niti od onih koji ih proizvode ne traže naročit angažman. Bilo bi mi drago kad bi „Počivali u miru“ bila samo prva serija od onih koje će se uhvatiti u koštac s onim svijetom u kojem živimo, a ne onim u koji bježimo.

Svaka kritika bilo kojeg televizijskog programa počinje od termina emitiranja i njegove promidžbe. Danas, u doba interneta i „plati pa gledaj“ tehnologije emitiranje serije u zadanom terminu možemo smatrati zastarjelim modelom, ali dok je promidžba druge sezone vrijedna pohvale (u odnosu na prvu) zapravo je čudno kako HRT nije iskoristio priliku koja mu se nudila zbog agresivne promidžbe „Crno-bijelog svijeta“. Sklon sam se složiti sa Zrinkom Pavlić sa T-portala koja je u svojoj kritici napisala kako je ta agresivna promidžba CBS-u ustvari bila medvjeđa usluga, ali začuđujuće je da se na nacionalnoj televiziji nije našao suvisli stručnjak za marketing i prije emitiranja druge sezone serije „Počivali u miru“ na zakotrljanom „novome valu“ u kasnijem terminu (oko recimo 22 sata) emitirao prvu sezonu serije. Ovako, kad je ta prva sezona već prošla ispod radara, ljudi kojima se dosad viđeno u drugoj sezoni dopada zapravo nemaju gdje legalno pogledati sezonu koja je u hrvatski TV prostor uvela Luciju Car i kritiku suvremenog društva.

Na temelju odgledane četiri epizode možemo zaključiti kako je druga sezona još mračnija od prve. Upravo pomak od formule po kojoj je jedan slučaj jedna epizoda omogućio je slikanje šire slike kroz čitavu sezonu pa nas sa svakom daljnjom epizodom serija uvlači dublje u istarske krajolike koji su u očitom kontrastu s pričom što se nastoji ispričati. Iako se konstantno naglašava kako je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna i površnim će poznavateljima zbivanja na našoj sceni reference u seriji biti jasne. Judita Franković je ponovno fantastična u ulozi Lucije Car, a pomak serije iz Zagreba u Istru eliminirao je u drugoj sezoni likove s kojima sam imao naviše problema u prethodnim epizodama. To je cijelu seriju učinilo još boljom, a kao posebnu zanimljivost istaknuo bih odličnu i napetu kemiju koju u svojim razgovorima imaju Franković i Dragan Despot. Njihovi razgovori u zatvoru, kamo je Despotov lik dospio nakon događaja u prvoj sezoni, posebno su zanimljiva nit jer je Lucija Car drukčija od one naivne novinarke sa samog početka priče. Anksioznost koju osjećamo u njenom liku, očiti napadaji panike, halucinacije i intenzivno proživljavanje događaja učinili su ju krhkijom, senzibilnijom, ali usudio bih se reći istodobno i životnijom i seksipilnijom nego u prvoj sezoni. Također, i snažnijom. Po poučku likova iz kultnih priča ta slabost i trauma postaju izvor njene odlučnosti i snage potrebne kako bi rasvijetlila tajnu tvrtke „Chemix“ čiji su radnici mrtvi, ali nitko nikada nije odgovarao za njihove smrti. Korporacije vole prikrivati svoje grijehe, a kopanje po zakopanim grijesima tvrtke privatizirane u onom „divljem valu“ privatizacija dovest će Luciju u središte afere u kojoj će biti jako teško nagnati kosture da progovore.

Dodatna kompleksnost priče u odnosu na prvu sezonu naglašena je i boljom karakterizacijom likova u izmišljenom istarskom mjestašcu Globin. Globin skriva svoje priče i tajne, a odnos prema onima što Istru posjećuju samo u vrijeme turističke sezone i teniskog turnira u Umagu, a prema toj istoj Istri se neprekidno maćehinski odnose, jedna je od glavnih tema druge sezone. Izvrsna glazba grupe „Veja“ odlična je podloga događanjima u seriji, već smo u prošlom tjednu vidjeli „Gustafe“, a u devetoj epizodi najavljeno je i pojavljivanje Alena Vitasovića što će svim ljubiteljima istarskog glazbenog štofa dati dodatni razlog da pogledaju epizode koje slijede ovaj tjedan. Ono što obilježava drugu sezonu „Počivalih u miru“ je paralelno pričanje globinske priče i Lucijino introspekcijsko ispitivanje Mate Šušnjare. Dragan Despot u ovoj sezoni dobio je puno karakternijeg, ljudskijeg i jače ocrtanog lika i njegova je izvedba zbilja briljantna. Lucija u Globinu upada u mrežu raznovrsnih likova, pa tako imamo u početku dosta blijedu ali kasnije sve bolju Anju Šovagović Despot, izvrsne Helenu Minić Matanić i Ninu Violić i standardno dobrog Gorana Navojca. U toj paukovoj mreži raznih likova teško je zaključiti tko je saveznik a tko neprijatelj jer svaki od njih za Luciju može biti otrovan.

Bilo je dosta medijskih napisa oko problema s istarskim dijalektima, ali moram reći kako mi je razumljivo da u ovako ambicioznom projektu dolazi do variranja u kvaliteti izvedbe zahtjevnog dijalekta. Postoji nekoliko razloga zašto je za televizijsku produkciju ovog tipa teško biti posve autentičan. Serija je namijenjena i gledateljstvu izvan Istre, pa pretpostavljam da je ponešto prilagođeno i radi lakšeg razumijevanja, a pojedini su glumci vidljivo uložili veliki trud kako bi naglaske i specifične dužine što vjernije prikazali. Pohvalna je isprika na službenoj facebook stranici serije koja naglašava kako se, nažalost, uz sav uložen trud nije mogla postići posvemašnja autentičnost. Ono što bih ja istaknuo je činjenica kako ovakvoj seriji to i nije nužnost. Priča serije, kao i odnosi među likovima, su dovoljno kvalitetni da drže pažnju gledatelja čak i onda kad krivi izgovor ili krivo naglašena riječ „ubodu u uho“. Scenaristi serije nisu radili rekonstrukciju govora već pričali priču, a zanimljivo je da i ovakav dijalekt u seriji predstavlja jedini takav u povijesti serijskog programa hrvatske televizije. Stoga ni ne čude pozitivne reakcije lokalnih medija i javno čuđenje oko toga zašto se hrvatski scenariji utapaju u klišejima Dalmatinaca, Purgera i Zagoraca bez namjere da skrenu malo zapadnije ili (u novije vrijeme) istočnije.

Za kraj ovog teksta vratit ću se još jednom na odličnu primjenu istarskih legendi. Ona o Juri Grandu zanimljiv je podtekst serije jer se postavlja pitanje koja to ljudska emocija ljudske šišmiše pretvara u vampire, a mogli bismo tu pretpostavku gurnuti tako daleko pa reći da se u seriji „Počivali u miru“ ti metaforički vampiri nalaze skriveni iza plašta izvršne vlasti. Vlasti koja se savršeno uklapa u tu simboličku kategoriju šišmiša. Što ostane kad se iz tajni skine sva prašina, svi velovi koji su skrivali globinske priče i kako je Goran Dukić spajao zapanjujuće istarske krajolike s morbidnom i realnom pričom saznat ćemo u daljnjim epizodama koje se svakako isplati gledati. Ne sjećam se da je išta slično snimljeno na domaćoj televiziji.

Slučajnost je da je ovaj vikend završio „Istrakon“.

Slučajnost je da ovaj tjedan ulazimo u blagdansko raspoloženje.

Slučajnost je i to da na novinskim stranicama možemo pročitati štošta što nas podsjeća na radnju ove serije.

Ako ste ikada čitali kriminalističke romane tada znate da detektivi ne vole slučajnosti. Avanture Lucije Car u drugom tjednu emitiranja uvjerit će Vas da je ona zaista „pravi detektiv“. Svakako, najbliže tome što smo ikada snimili.