U prepunom kinu "Europa" po naguravanju ljudi i kašnjenju ne bi se reklo da se radilo o pretpremijeri dokumentarnog filma i promociji knjige. Nije bila riječ o holivudskom blockbusteru iako su u naslovnim ulogama ipak bile dvije velike zvijezde: Pablo Picasso i Dora Maar. Pretpremijera dokumentarnog filma "Dora Maar" spojena je s promocijom knjige "Dora i Minotaur" Slavenke Drakulić. Knjiga kao i film progovara o istoj temi, za neupućene objašnjenoj u pomalo biografskom podnaslovu "Moj život s Picassom". Ovdje se krije suptilna kritika poplave biografija u današnjoj književnosti jer roman Slavenke Drakulić nije biografija nego fikcija. Pretpremijera filma "Dora Maar" (koji je pak biografija) odigrala se kao predigra festivalu francuske kulture u Hrvatskoj Rendes Vous što se održava od svibnja do rujna 2015. Malo je područja u kojima se kroz povijest Hrvatska i Francuska tako često susreću kao u kulturi. Dora Maar je idealna pozornica za takav susret jer je porijeklom Hrvatica koja je najdublji trag ostavila u Parizu gdje je i umrla 1997. godine. Njen život koji na neki način omeđuje dvadeseto stoljeće (1907. - 1997.) bio je predmetom ovog nesvakidašnjeg susreta fikcije i biografije u donekle zamijenjenim ulogama. Fikcija je bila rezervirana za knjigu, a biografija za film.
Iako je sam početak događanja kasnio dvadesetak minuta što se smatra uobičajenim (već dugo nisam bio na kulturnom događaju koji je počeo na vrijeme) imali smo prilike svjedočiti nekoliko različitih konfrontacija u toku večeri, Osim one već spomenute knjige i filma, konfrontirali su se pred nama i Dora Maar i Pablo Picasso, nadrealizam i patos te zadnje (i simpatično) Slavenka Drakulić i Željko Senečić. Upravo ovaj potonji je režiser filma o Dori Maar koji je poslužio kao odlična podloga knjizi, ali i dao uvid u sve nedostatke hrvatske produkcije s kojima se susreću domaći filmaši čak i kad rade ovako ambiciozne i masi zanimljive projekte. S obzirom da su večerašnji događaj govorima otvorili Berislav Šipuš (novi ministar kulture), Michèle Boccoz (francuska veleposlanica u Hrvatskoj) i Alemka Lisinski (jedna od izbornica festivala) usudio bih se reći kako će neki od tih problema vjerojatno biti eliminirani te ćemo film moći pogledati i mimo ove pretpremijere.
Ukoliko se to dogodi, a volite umjetnost i hrvatsku dokumentarističku produkciju, preporučio bih da svakako pogledate film iako je, nažalost, dosta slabiji nego što je mogao biti da se obratilo pozornost ne nekoliko nedostataka. Postoji jedna zamka u koju filmaši često upadaju kad se radi o slavnim ličnostima. Dora Maar i Pablo Picasso su svakako ličnosti o kojima je dosta toga napisano i koje su ušle u legendu. Legenda ima groznu naviku zbog koje svakim prepričavanjem raste i svaki joj narator doda još malo patosa, još malo ukrasa dok na kraju i sama ne ode u kič kojem nitko više ne može vjerovati. Zato ću uvijek naglasiti da je kod snažnih ličnosti i snažnih priča višak patosa nepotreban. On, naime, redovito služi naglašavanju, a kako ćemo dodatno naglasiti nešto što je već samo po sebi legenda bez da to ispadne suvišno? To je prva zamka u koju se uhvatio Željko Senečić. Vidljiva je najviše iz jednog detalja. U jednom trenutku narator u filmu kaže: "Picasso nikada ništa u životu nije odbacio, ali odbacio je Doru Maar." Priča o nepotrebnom patosu? Ta rečenica, osim što je neistinita ako išta znamo o Picassu, demantira glavnu premisu filma naznačenu na samom početku priče o Dori Maar. Senečić opravdano kaže kako je ona ostala u sjeni Picassova genija i kako bi, da ga nije upoznala, vjerojatno o njoj danas pričali o sasvim drugom svjetlu. Opet, zanimljiva je i paralela s Fridom Kahlo koju su iskoristili i Senečić i Drakulić, a koja postavlja tezu kako je Kahlo imala više unutarnje snage od Dore Maar da se izbori za status pored genijalnog partnera. Frida i Dora rođene su iste godine i neke se paralele između njih nameću same od sebe. Teza koju Senečić postavlja, a koja kaže koliko je pogrešno Doru Maar smatrati samo jednom od Picassovih žena biva dematirana u zadnjoj trećini filma u kojoj se (po meni) pogrešno interpretira Dorina rečenica: "Iznad Picassa postoji samo Bog." Senečić u filmu to interpretira kao da je "Dora Maar čitav svoj život čekala na svog Boga (Picassa)" što je po meni promašena teza iz sljedećih razloga.
Bez obzira jeste li se ikada nalazili pred praznim platnom, listom papira i novotvorenim dokumentom u Wordu pokušavajući stvoriti nešto iz vlastitih osjećaja tada znate da nijedan umjetnik ne teži tome da bude mediokritetom. Dapače, većina umjetnika s kojima sam se imao prilike susresti boluje od hiperbolizacije vlastita ega zbog kojega žele biti što bolji, što iskreniji i što snažniji u onome što rade. Najprije prema samima sebi, onda prema onom što rade. Kako je snažno morao imponirati Pablo Picasso mladoj Dori Maar možemo naslutiti po anegdoti s zabijanjem noža među raširene prste na stolu pariškog kafića, ali zato koliko je devastirajuće moralo biti saznanje da joj je njegova umjetnička genijalnost nedostižna možemo samo pretpostavljati. Iz svega što znamo o Picassu možemo zaključiti kako se ni on nije libio da joj to da do znanja. Njena rečenica "kako je iznad njega samo Bog" lako je shvatljiva kako u ljudskom tako i u umjetničkom smislu. Kad jednom radiš i živiš s genijem sve ispod njega samo je loša kopija. Ne bih zbog toga rekao da ga je čekala. To bi bilo pogrešno. Točnija je po meni teza (također upotrebljena u filmu) da ga je Dora Maar zadržala na jedini način na koji je mogla; u emocijama, uspomenama i fotografiji razvijenoj isključivo za vlastitu intimu na jedinom mediju koji je dovoljno privatan, Njen Picasso nije istovjetan onom javnom Picassu. Nažalost, Senečić nam je to dao naslutiti samo u jednom detalju. "Neću mu priuštiti to zadovoljstvo da se ubijem", rekla je Dora Maar i tako potvrdila ovo što želim reći. Život, prkos i inat govore da Dora Maar vrlo vjerojatno nije godinama "čekala svog Boga (Picassa)" već se borila protiv njega odabirući život umjesto očajanja. Nije se ubila, ali to što je odustala od umjetnosti ne znači da je prestala živjeti. Možda je Dora Maar samo zaključila (kao i svaki umjetnik koji drži do sebe) da ako ne može biti genij poput Picassa, ako ne može biti najbolja u onom što radi onda joj takva umjetnost niti ne treba. Okrenula se vjeri i Crkvi i tu pronašla motivaciju za dalje. Romantik u meni volio bi vjerovati i da je oprostila i sebi i Picassu zbog toga. Također, još jedan Senečićev propust krije se u činjenici da je par svoje pariške godine proveo u društvenom sustavu koji nije zdrav. Okupirana Francuska tijekom Drugog svjetskog rata nije bila okruženje koje bi podupiralo lijevo orijentirane nadrealiste. U takvom okruženju oboje su bili osuđeni jedno na drugo. Iz tog kuta nije čudno što se njihov prekid podudara s oslobođenjem Francuske od nacista. Jer, rekao bih, nije samo on gušio nju. Bit će prije da si je dvoje snažnih karaktera isisalo svu energiju dok na kraju od nje više ništa nije ostalo.
Nakon projekcije filma uslijedila je promocija knjige. Nisam pročitao knjigu ali namjeravam čim ju dobijem u ruke, no istaknuo bih da mi se iz viđenog čini kako je knjiga bolja od dokumentarnog filma onoliko koliko je inače knjiga slobodnija od scenarija. Da pojasnim, scenarij vrlo rijetko može pokazati misaone procese likova dok knjiga u njih ulazi bez problema. To je pogotovo tako s dokumentarnim filmom. Slavenka Drakulić naslovila je knjigu "Dora i Minotaur" što je osim naziva slike i dodatna simbolika dvoje ljudi u labirintu nezdrava društva koji su se (slično kao i likovi "Posljednjeg tanga u Parizu") prepustili strasti. Dodatkom u podnaslov teze "Moj život s Picassom" Slavenka Drakulić znalački izaziva sve mondene biografkinje čiju poplavu knjiga imamo prilike vidjeti na kioscima jer ona, pišući punokrvnu fikciju, uzima slobodu da pretvori stvarne povijesne ličnosti u nešto svoje. Dora Maar i Pablo Picasso logičan su nastavak priče koja je počela s romanom "Frida ili o boli" jer se u oba slučaja radi o snažnim ženama koje su zainteresirale snažne muškarce da bi ih se u jednom trenutku pokušalo svesti na satelite, na margine. Te žene po svojoj prirodi nisu smjele biti takve jer da bi zainteresirale ljude toliko senzibilne kao što su njihovi mentori i ljubavnici morale su imati "nešto više". Nešto što popularno volimo zvati onim "faktorom X". Roman Slavenke Drakulić bavi se tim "nečim više". Glas Dore Maar u filmu je opisan kao dubok, znatiželjan, načitan i inteligentan. Glas koji nam ovim romanom pokušava dati Slavenka Drakulić. Autorica je rekla kako je roman komplementaran filmu, ali je bih prije rekao da je film komplementaran romanu. Zbog gore navedenog prenaglašenog patosa i kontradikcija u koje je upao autor prilikom snimanja dokumentarnog filma, Slavenka Drakulić je filmu potrebna da mu da dozu stvarnosti, veličine jedne žene koja se izgubila u patosu što je bio namijenjen da ju uzvisi da bi ju na koncu još jednom sveo na karikaturu i ponizio. Ulomke iz romana čitala je izvrsna Judita Franković (o kojoj zbog "Počivali u miru" pšem već četvrti put u mjesec i pol) i njen se glas nekako poistovjetio s glasom Dore Maar. Inteligentna, samosvjesna žena koja u svojoj znatiželji uleti u orbitu genijalnog, ali i emotivno iznimno zahtijevnog muškarca i uspije ne samo ostati na nogama nego i zadržati duh sljedećih pedeset godina. Ne, Dora Maar nije nikakva patetična Penelopa što čeka svog Odiseja koji joj neće doći. Nije ni Antigona kako joj je imputirano u filmu. Dora Maar ne treba dodatne atribute i ne treba je pretvarati u nešto što nije. Ona ima vlastiti glas. Iz pročitanih ulomaka knjige "Dora i minotaur" to mi se čini očito. To je upravo ono gdje je autor filma promašio poantu.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.