“We still love each other, right? That's what we're best
at, buddy.”
REDATELJ: Xavier Dolan
SCENARIJ: Xavier Dolan
ŽANR: Drama
GLAVNE ULOGE: Anne Dorval, Antoine-Olivier Pilon, Suzanne Clement
GODINA: 2014
DRŽAVA: Kanada
TRAJANJE: 139 minuta
Intenzivno tragajući za nekim
filmom koji će me oboriti s nogu, te želeći odmak od hollywoodske distribucije
i razvikanih «blockbustera» sasvim slučajno sam naletjela na ovaj film mladog
kanadskog redatelja Xaviera Dolana koji mi je dotada bio, moram priznati,
prilično nepoznat. U skladu s time, ipak sam se odlučila pogledati film za koji
riječi hvale pršte na sve strane, a i pripomoglo je što je film sjajno
prihvaćen od kritike i dobitnik Nagrade žirija na filmskom festivalu u Cannesu.
Ispostavilo se da je odluka bila i više nego dobra, toliko dobra da sam nakon
gledanja filma «Mommy» poželjela iste sekunde pogledati sve filmove iz opusa
«wunderkinda» Dolana koji me potpuno osvojio lakoćom prenošenja teških emocija
i odnosa na film, istodobno toliko stvarnih i kompleksnih da se čine
opipljivima. Uz “Mommy”, za sada sam pogledala i njegov “I Killed My Mother”,
“Heartbeats” te “Laurence Anyways”. S velikom ću radošću, ali i očekivanjima
(jer je kod mene postavio letvicu vrlo visoko) iščekivati svaki njegov novi
projekt.
Moram spomenuti kako je prilično
šokantno što Xavier Dolan ima samo 25 godina, jer po običaju s tim godinama
povezujemo mladenačku zaluđenost i neozbiljnost. Nemojte dopustiti da Vas
njegova mladost zavara ili obeshrabri jer su mu ostvarenja poprilično
impresivna i stoga zaslužuju pažnju. Dolan se predstavio široj publici
2009. godine filmom «I Killed My Mother» koji je zapravo (polu)autobiografska
priča o odnosu sebe, kao mladog i neprihvaćenog homoseksualca, i njegove majke.
Zatim na filmsko platno donosi priču o ljubavnom trokutu troje prijatelja
«Heartbeats» u kojem isto tako obrađuje kontroverzne teme, a 2012. godine nam
se predstavlja u nešto ozbiljnijem tonu filmom «Laurence Anyways». Ukoliko ste
pogledali neke od navedenih filmova s lakoćom ćete primijetiti dijapazon na
koji se mladi Dolan fokusira: u središtu njegove pažnje uglavnom su mladi i
neshvaćeni pojedinci koje sredina ne prihvaća, te ih maltretira i ponižava. To
se zapravo nadovezuje na činjenicu da se Dolan deklarirao kao homoseksualac i
da putem filmova koje piše i režira pokušava izraziti i dočarati s kojim
problemima se svakodnevno susreću mladi ljudi okviru te, nažalost još uvijek,
«tabu» teme.
Mnogi smatraju «Mommy» Dolanovim najzrelijim i najpotpunijim filmskim ostvarenjem, a ja se naprosto moram složiti s time iz nekoliko razloga. Ovo je prvi put da Dolan izlazi iz zadanih okvira. U središtu priče je jedna disfunkcionalna obitelj, no u ovom filmu Dolan pomiče fokus sa homoseksualnih i transrodnih osoba koje su mu do sada bile predmetom radnje što je dokaz da je spreman razmišljati šire od iscrpnog obrađivanja samo jedne teme. Kao što sam već rekla, riječ je o obitelji čije snage predstavljaju promiskuitetna majka Diane (Anne Dorval) i problematični sin Steve (Antoine-Olivier Pillon) kojeg upoznajemo prilikom izlaska iz popravnog doma kada ponovno počinje živjeti s majkom. Njih dvoje na sve načine pokušavaju oživjeti zajednički život narušen Steveovim hiperaktivnim i nepredvidivim ponašanjem te smrću oca koju još nije prebolio. Ipak, odnos između majke i sina sve je samo ne običan i to se odražava željom za neprestanim pokazivanjem ljubavi i zaštitničkim ponašanjem što prelazi granicu dobrog ukusa. Pritom je upečatljiva scena u lokalnom baru gdje mladi Steve posvećuje pjesmu «Vivo per lei» Andree Bocellija svojoj majci. Da sada sve ne otkrivam, njenu prilično neočekivanu reakciju saznat ćete ukoliko pogledate film. Ne moram niti spominjati koliko su me Dorval, a pogotovo mladi Pillon oduševili interpretacijama koje su vjerno dočarale taj kompleksan, a ponekad i zastrašujuć odnos između majke i sina davši mu sasvim novu dimenziju s kojom se dosad nismo imali prilike susresti.
Zaista fascinira kako unatoč teškoj materijalnoj i društvenoj situaciji dvojac uspijeva zadržati optimizam i vjerovati u neki novi, bolji život. To najbolje ilustrira najdirljivija scena u filmu u kojoj majka zamišlja kako bi život njezina sina trebao izgledati, a koja je praćena kompozicijom Ludovica Einaudia «Experience». Ta emocionalna i snažna scena ostavlja bez daha, ali i tjera na razmišljanje. U filmu se pojavljuje i lik koji je od početka bio jako intrigantan: lik mlade učiteljice s govornom manom Kyle (Suzanne Clement) koja funkcionira kao svojevrsni medijator kompleksnog odnosa majke i sina. Iako ponekad njezin odnos s Diane ima lezbijsku konotaciju, o tome možemo samo nagađati jer on u filmu ni na koji način nije konzumiran niti eksplicitno prikazan. Tijekom filma, ali i nakon njega, motivi mlade Kyle ostaju nejasni. Prije svega, pitala sam se zašto bi žena i majka koja kod kuće ima malo dijete što zahtijeva ljubav i pažnju cijeli dan provodila sa susjedima koje je tek upoznala? Možda zato jer su joj oni pružili ljubav i prihvaćanje, možda jer je s njima željela stvoriti dublju emocionalnu vezu i pomoći da se Stevea izvede na pravi put, a možda i zato što se željela maknuti od svog ustaljenog života i poraziti nezadovoljstvo s kojim se borila? Moj odgovor na to pitanje nije jednostavan. Smatram, kako se ona, govornoj mani usprkos, u društvu Stevea i Diane ugodno osjećala jer joj oni nisu stvarali pritisak, te su navedenu manu prihvatili kao nešto najnormalnije, kao dio nje. Zbog toga se, po mom mišljenju, ona u njihovom društvu osjećala opuštenom i sretnom.
Izvanredna glazba u duši svih Dolanovih filmova ovdje dolazi do punog izražaja, no moramo znati da nijedna pjesma nije slučajno odabrana jer svaka ima neko posebno značenje u sceni (uključujući i pozadinsku glazbu koja dopire iz bara ili automobila) što isprva ne bismo zamijetili. Isto tako, ono što film za gledatelja čini potpunim doživljajem jest i format filma. Naime, iako se tijekom filma format filma pretvara u «widescreen», film uglavnom gledamo kao da je (najbanalnije rečeno) snimljen mobitelom u okomitom položaju. Kako je sam Dolan rekao, cilj takvog formata je potpuno fokusirati gledatelja na film i ukloniti sve utjecaje sa strane, kako se pozornost gledatelja ne bi odvlačila od onoga bitnog na ekranu. Uz sve to, navedeno formatiranje daje i više opcija za korištenje filmskog jezika.
Naposljetku, nesumnjivo jest da majka kao vrlo važna, ako ne i najvažnija figura u djetetovom životu ima neporeciv utjecaj na njegove sklonosti i ponašanje. U ovom se filmu navedena tvrdnja iskristalizirala do kraja dajući nam izravni uvid u život jedne mlade, problematične obitelji koja se svakodnevno bori s najrazličitijim problemima pokušavajući svoj život dovesti u red. Upravo tu se može napraviti poveznica između gledatelja i filma jer se i mi svaki dan susrećemo s novim izazovima koje pokušavamo nadvladati i prebroditi. Sama priča je konzistentna od početka do kraja, ima «glavu i rep», oduševljava jednostavnošću i lakoćom prikazivanja jedne zahtjevne teme, ali i smislom za estetiku.
Ako tražite preporuku jednog
drugačijeg filma, moj odgovor je upravo ovaj film. «Mommy» morate pogledati i
upoznati se (ako već niste) s opusom Xaviera Dolana koji je zasluženo jedan od
najboljih mladih redatelja današnjice. Poruka ovog njegovog filma je jasna:
ljubav između majke i sina, ma koliko se činila teškom, kompleksnom,
a ponekad i razarajućom, uvijek ima svijetle trenutke i želju da se pronađe
najbolji put. Koliko je taj put ispravan, to prosudite sami nakon što odgledate
ovaj fantastičan film.
OCJENA: 10/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.