Postoji problem s velikim redateljima. Od njih se uvijek očekuje više. Tim Burton mi je oduvijek drag, volim tu njegovu pomaknutost i neprilagođenost jer sam valjda u tim poremećenim stvorenjima koje je volio prikazivati na platnu mogao naći opravdanje za sve što u stvarnom životu nije odgovaralo. Burtonu sam bježao i oko njegovih sam filmova izgradio utočište kojem sam se rado vraćao. Problem s njim nastaje u ovom stoljeću, njegovi filmovi u zadnjih petnaestak godina rijetko pogađaju onu žicu u kojoj sam se volio sakriti. Više sam burtonovštine vidio u "Kraljevstvu izlazećeg mjeseca" Wesa Andersona nego što je to bio slučaj s njegovim recentnim filmovima. Zapravo, izuzev "Mrtve nevjeste", svi njegovi filmovi u ovom stoljeću su nekako nedorečeni, kao da su u tehnici izgubili onu zaigranost koja ga je krasila još od kratkometražnog "Vincenta" početkom osamdesetih. "Velike oči" su film koji sam čekao s posebnim zanimanjem. Christoph Waltz i Amy Adams činili su se odličnim odabirom za prilično bizarnu priču o djeci velikih očiju i jednom od najvećih skandala u modernoj umjetnosti. Nakon odjavne špice mogu reći da mi je film solidan iako imam dojam da su mi oči bile veće od kapaciteta pa su očekivanja bila prevelika za ono što je na kraju isporučeno.
Priča "Velikih očiju" vrti se oko Margaret i Waltera Keanea, supružnika koji su se upoznali u trenutku kad nijedno od njih nije imalo što za izgubiti. Margaret (Amy Adams) je sa svojom kćeri otišla u nepoznato tražeći oslonac za daljnji život, a Walter nije vidio previše smisla u svom poslu s nekretninama. Walter je šarmer, pa će kao i svaki agent nekretnina, znati kako se prodaju "muda pod bubrege" i gledajući film nastaje dojam kako bi on i "crnom đavlu krunicu uvalio". Walter je čovjek koji zna prodati priču, a u svakoj prodaji je prezentacija najvažnija. Prije samog filma dočeka nas citat Andyja Warhola koji (pojednostavljeno) kaže kako Keane, kiču usprkos, mora nešto raditi dobro čim ga ljudi toliko kupuju. Zbilja, postavlja se pitanje, što je toliko privlačno u toj djeci s velikim očima? Podsjećaju li nas ona na bića s drugog planeta? Vidimo li neku dječju nevinost i ona "najpametnija pitanja" u njihovu odrazu? Zašto su baš tad te slike bile toliko popularne? Obično kad gledam filmove Wesa Andersona kažem da ima nešto Burtonovo u njima, ali ovog puta sam u "Velikim očima" vidio nešto Wesovo i nešto Allenovo. Jazz, New York, umjetnost i Jason Schwartzman su poveznice s oba redatelja, a u samoj temi bilo je teško iščitati onu originalnu Burtonovu pomaknutost koja je samo povremeno davala naznake postojanja. Opet kažem, očekivanja su ponekad nerealna. Tema nije takva da bismo očekivali novog "Škarorukog", a i Burton je postao više zanatlija, a manje genijalac.
Odnos muža i žene koji se ovdje prikazuje podsjeća na odnos predatora i plijena. Žao mi je što Burton ovdje nije malo više slijedio Allenov poučak iz "Jasmine French" pa uvjerljivije prikazao gradaciju lika Margaret Keane, kao i Walterovo propadanje. Na trenutke sam imao dojam kao da je netko pritisnuo prekidač i prebacio likove u drugi način ponašanja. Šteta što tu nije bilo više stupnjeva, više nijansi. Ovako je sve djelovalo prilično nerealno i iskarikirano, ali ne na onaj dobar način koji obično od Burtona očekujemo. Problem koji sam osjećao za vrijeme trajanja filma sastojao se baš u tehničkoj izvedbi filma. Kad Burtonov film podsjeća na dva druga redatelja, a ne nudi ništa što bi tipično odgovaralo njegovoj poetici, onda možemo reći da je ispod očekivanja. To, da se razumijemo, nipošto ne znači da je loš. "Velike oči" su zanatski dobro napravljen film, ali su isto tako i film koji (barem što se mene tiče) ne uspijeva postići neku veću povezanost s gledateljem koja bi ga natjerala da bude posve uvučen u događanja na platnu.
Moram po pozitivnom istaknuti poslovično izvrstan soundtrack Dannyja Elfmana koji odlično pogađa pojedine scene u filmu i fenomenalnu izvedbu Christopha Waltza. U pojedinim trenucima filma razina Walterova sadizma i psihološke manipilacije graničila je s ludilom i opsesijom. Da je Burton vjerniji onom ranijem, zaigranijem sebi vjerojatno bismo u tom dijelu vidjeli scene koje bi atmosferom više vukle na film strave nego na dramu, a za to je ipak trebalo imati više hrabrosti. Kakogod, Waltz je i bez toga iznimno uvjerljiv, a Amy Adams je ovim filmom bila u svojoj pozitivnoj krajnosti i mogu bez krzmanja reći kako je odličan odabir za ulogu. Glumačke izvedbe i glazba čine ovaj film vrijednim gledanja. Nedostaci su u prvom redu stvar očekivanja i toga što za Burtona dobro jednostavno nije dovoljno. Navikao nas je na bolje i možda nam i ljestvica stoji malo previsoko. Problem s velikim redateljima, kako rekoh na početku. Za njih su očekivanja uvijek nešto veća. Priča je u bitnim segmentima dobro ispričana, no ostaje dojam kako joj fali vezivnog tkiva. Ne kažem da je film trebao odlutati u suvišnu patetiku, ali u svakom slučaju nije do kraja uspio postići povezivanje s likovima. Ostali su nekako nerealni, neostvareni... Kao da je u nastojanju da se napravi solidna drama zaboravljeno da se ona sastoji od životnih situacija s kojima se možemo povezati, a koje ne moraju nužno biti patetične. U ovom ih je filmu jednostavno bilo - premalo.
Za kraj, "Velike oči" treba pogledati. Riječ je o solidnom filmu redatelja od kojeg smo ipak navikli na bolje. Waltz je demantirao optužbe o tipizaciji uloga, a Amy Adams ostvarila još jednu ulogu s karakterom nakon koje se možemo nadati da neće više upadati u beskarakterne i nelogično napisane uloge kao što je ona Louis Lane u "Čovjeku od čelika". Njen talent zaslužuje bolju iskoristivost. Danny Elfman zaokružuje pozitivne strane ovog filma kojem se nedostaci čak donekle i mogu oprostiti. Ostaje nam da se nadamo kako će u sljedećim ostvarenjima Tim Burton ipak biti više vjeran sebi i da nakon njegovog filma neće ostati dojam kako smo upravo pogledali spoj Wesa Andersona i Woodyja Allena. Burton ima specifičan potpis. Nadam se da ga nećemo morati dugo čekati iako se bojim da ga je negdje izgubio. Da parafraziram poslovicu koja to, čini mi se, sažimlje
"u očekivanjima su velike oči"... Razlika između očekivanja i straha tu postaje važna. Strah, morbidnost, lepršavost i pomalo mračni ton oduvijek su bili Burtonovi aduti. "Velikim očima" unatoč.
IMDB
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.