Boris Yellnikof je mizantrop iz Chinatowna u New Yorku koji je definitivno jedan od meni najdražih Woodyevih likova. Vjerojatno zato što si strašno sličimo... Nekada davno nominiran i za Nobelovu nagradu, nuklearni fizičar sa propalim brakom iza sebe, sada dane provodi sjedeći u kafiću i pričajući sa svojim "prijateljima" koji mu zapravo nisu prijatelji već osobe čije prisutstvo najlakše podnosi.
I tako jednog dana zgražajući se nad općim intelektualnim hendikepom društva, taj isti Boris sreće svoju totalnu suprotnost, priglupu djevojku iz gradića na Jugu koja malo zna o općem funkcioniranju društva, a još manje o nekoj temi koja bi Borisu bila zanimljiva. Ta djevojka se zove Melody Saint Celestine koja je jedna od rijetkih osoba koja uspijeva privući barem malo pažnje od strane Borisa kojega, treba napomenuti, igra zapravo njabolji čovjek za tu ulogu, Larry David. Partnericu igra Evan Rachel Wood koja i nije baš najbolji izbor za tu ulogu, ali ako Woody kaže da ona igra, onda ona igra.
Sada kada znate pozadinu bilo bi vrijeme da istaknemo i ono što me najviše zaintrigiralo kod ovog filma. Uvodni monolog Larrya Davida je jedan genijalan režiserski potez u kojemu se sam Woody potpisao na ovaj film i to neizbrisivom tintom. Vjerujem da svi znate da je Woody poznat i po stand-up komediji, manje-više kvalitetnoj, pa s time na umu uvodni monolog itekako dobiva na težini. Trenuci u kojima se Boris obraća kameri, a svi ga gledaju u čudu na početku filma, djeluju čudno (ako ne znate tko je režirao, a ako znate, onda znate i da ne postoji čudno u redateljskom opusu Woodya Allena), ali se kroz film sve lijepo složi i sjedne na svoje mjesto.
Kada gledamo sam lik Borisa Yellnikofa, možemo reći da je Larry David preslikao svoju ulogu iz "Bez oduševljenja, molim" samo što je ovdje dodao malo gasa i postao još veći seronja nego što smo ga navikli gledati. Melody je duša ovog filma, vesela djevojka, nevina duha. Pobjegla je od majke koja je vjerski fanatik, što u ostatku filma itekako potvrđuje, ali onda i žustro pobije, no za više, pustite film.
Jedini pravi nedostatak ovog filma mi je eto što mu nedostaje te neke barem primjetne ozbiljnosti koja bi ga podigla na višu razinu. Sve teme dodiruje na satiričan način, ali opet ih samo dodiruje, nema zadiranja do kraja, do kosti. To mu nedostaje.
Imamo tu i Melodyine roditelje koji se javljaju kao sporedni likovi, a tumače ih Patricia Clarkson i Ed Begley Jr., ali ne pružaju upečatljivu ulogu. Begley je totalno zastranio, a Patricia Clarkson je ovdje korištena u svrhu dokazivanja poante od strane Woodya, kada pogledate znat ćete i kako.
Woody Allen je uvijek bio opsjednut sa tri stvari: smrću, seksom i intelektom. Sve tri stvari je ovdje itekako lijepo dočarao gledatelju i pojasnio neke osnovne stvari koje se mnogi još uvijek boje priznati. Jasno je dokazao da seks mijenja i one najtvrdokornije, da je intelekt potpuno beznačajan ako je u manjini, i da smrt ne možemo izbjeći. To je taj Woody kojeg obožavaju generacije i koji svojom pronicljivošću, ali i kreativnošću svaki film koji uhvati u svoje ruke, pretvara u zlato. Dobro, ova godina i "Magic in the Moonlight" su nam dokazali da baš ne svaki, ali ima i on pravo pogriješiti.
Poruka ovog filma je definitivno ta da je široka slika o životu beznadna i besmislena, ali da svatko sam za sebe ipak može pronaći sreću.
Moja ocjena: 7/10
I tako jednog dana zgražajući se nad općim intelektualnim hendikepom društva, taj isti Boris sreće svoju totalnu suprotnost, priglupu djevojku iz gradića na Jugu koja malo zna o općem funkcioniranju društva, a još manje o nekoj temi koja bi Borisu bila zanimljiva. Ta djevojka se zove Melody Saint Celestine koja je jedna od rijetkih osoba koja uspijeva privući barem malo pažnje od strane Borisa kojega, treba napomenuti, igra zapravo njabolji čovjek za tu ulogu, Larry David. Partnericu igra Evan Rachel Wood koja i nije baš najbolji izbor za tu ulogu, ali ako Woody kaže da ona igra, onda ona igra.
Sada kada znate pozadinu bilo bi vrijeme da istaknemo i ono što me najviše zaintrigiralo kod ovog filma. Uvodni monolog Larrya Davida je jedan genijalan režiserski potez u kojemu se sam Woody potpisao na ovaj film i to neizbrisivom tintom. Vjerujem da svi znate da je Woody poznat i po stand-up komediji, manje-više kvalitetnoj, pa s time na umu uvodni monolog itekako dobiva na težini. Trenuci u kojima se Boris obraća kameri, a svi ga gledaju u čudu na početku filma, djeluju čudno (ako ne znate tko je režirao, a ako znate, onda znate i da ne postoji čudno u redateljskom opusu Woodya Allena), ali se kroz film sve lijepo složi i sjedne na svoje mjesto.
Kada gledamo sam lik Borisa Yellnikofa, možemo reći da je Larry David preslikao svoju ulogu iz "Bez oduševljenja, molim" samo što je ovdje dodao malo gasa i postao još veći seronja nego što smo ga navikli gledati. Melody je duša ovog filma, vesela djevojka, nevina duha. Pobjegla je od majke koja je vjerski fanatik, što u ostatku filma itekako potvrđuje, ali onda i žustro pobije, no za više, pustite film.
Jedini pravi nedostatak ovog filma mi je eto što mu nedostaje te neke barem primjetne ozbiljnosti koja bi ga podigla na višu razinu. Sve teme dodiruje na satiričan način, ali opet ih samo dodiruje, nema zadiranja do kraja, do kosti. To mu nedostaje.
Imamo tu i Melodyine roditelje koji se javljaju kao sporedni likovi, a tumače ih Patricia Clarkson i Ed Begley Jr., ali ne pružaju upečatljivu ulogu. Begley je totalno zastranio, a Patricia Clarkson je ovdje korištena u svrhu dokazivanja poante od strane Woodya, kada pogledate znat ćete i kako.
Woody Allen je uvijek bio opsjednut sa tri stvari: smrću, seksom i intelektom. Sve tri stvari je ovdje itekako lijepo dočarao gledatelju i pojasnio neke osnovne stvari koje se mnogi još uvijek boje priznati. Jasno je dokazao da seks mijenja i one najtvrdokornije, da je intelekt potpuno beznačajan ako je u manjini, i da smrt ne možemo izbjeći. To je taj Woody kojeg obožavaju generacije i koji svojom pronicljivošću, ali i kreativnošću svaki film koji uhvati u svoje ruke, pretvara u zlato. Dobro, ova godina i "Magic in the Moonlight" su nam dokazali da baš ne svaki, ali ima i on pravo pogriješiti.
Poruka ovog filma je definitivno ta da je široka slika o životu beznadna i besmislena, ali da svatko sam za sebe ipak može pronaći sreću.
Moja ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.