Ćosić, Skansi, Šolman, Plećaš, Tvrdić...
Petorka koja je započela finale Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. Godina koju ljubitelji nogometa zovu "posljednjom godinom romantike" upoznala je svijet s onim što će kasnije postati znano kao jugoslavenska škola košarke. Izabranici Ranka Žeravice bili su nova generacija košarkaša na prostoru bivše države, a u kontekstu nesretne prijevremene smrti Radivoja Koraća "Žućka", postali su generacija koja je izazivala najviše emocija dotad. "Sveti Nikola" Plećaš i Krešo Ćosić postali su legende za sve generacije, a izvedba Ive Daneua završila je u sportskim almanasima. Osobno, premlad sam i nisam tu generaciju gledao uživo, o njima sam (kao uostalom i o Peleovom Brazilu iste godine) slušao samo iz priča. Mi smo imali svoje heroje. Dražena, Tonija, Dina, Stojka, Perasa... Imali smo i drugu državu. No, temelj je ostao. Priča o tom temelju prenesena je na film. Tako nastade "Bićemo prvaci sveta". Film je to kojem je ideja dobra, ali izvedba i trenutak nastavka imaju svoje nedostatke. Zabavan film za ubiti nedjelju popodne i ništa više. Problem je što nisam siguran da je to bila ambicija autora.
Kad se snimaju biografski filmovi treba biti oprezan. U ovom slučaju dosta je aktera još živo pa je to stvorilo i problem dvostrukih očekivanja. Da nije prije nekoliko godina izašao odličan prvi "Montevideo" još bi sve to skupa nekako i klapalo. Odabir Miloša Bikovića za ulogu i u ovom filmu samo je pojačao dojam "košarkaške kopije Montevidea" i možda je trebalo pokušati i s nekim drugim glumcima. No, na sve bi se to još zažmirilo. Sve bi se to podnijelo da se u filmu stvarno radi o pohodu te generacije na naslov prvaka svijeta. Povijesni tijek razvoja jugoslavenske košarke pratimo od pedesetih pa sve do finala SP u hali Tivoli. Nekoliko se likova nalazi u centru radnje: Nebojša Popović (Strahinja Blažić), Radomir Šaper (Miloš Biković) i Bora Stanković (Aleksandar Radojičić). Pokretači jugoslavenske škole košarke. Kad se Bikoviću pridodaju još i Radojičić i Trifunović (Ranko Žeravica), jasno je zašto se ovaj film u kuloarima smatra samo slabijom kopijom "Montevidea". Original je ipak imao fokus na igrače umjesto na funkcionere i zato je bio uspješan. "Bićemo prvaci sveta" to nije mogao. Iako je pohvalno da su Kapičić i Ćosić uskočili u uloge svojih očeva, kao i primjetni Kurbaša kao Skansi ili Bogdan kao Plećaš, pripadnici "zlatne generacije" provode premalo vremena na ekranu. U redu, možda je problem u meni. Možda sam ja očekivao film o momčadi koja je zbilja postala "prvak sveta" a ne o ljudima na čijim su plećima stajali pa mi je i zato film podbacio. Ipak, kad i očekivanja gurnem na stranu manjkavosti filma izbijaju na vidjelo.
Scena u Argentini je očit pokušaj da se filmu dadne dašak egzotike kojeg imaju oba "Montevideo" filma, ali taj dašak egzotike nije baš uspio. U elementima u kojima se vidi scenografija i upotreba specijalnih efekata stiče se dojam da bi kvalitetniji posao napravio zanesenjak na kućnom računalu nego ono što je izvedeno u filmu. Scene spuštanja JAT-ova zrakoplova i poneke scene Bleda izgledaju kao simulacija, a ne kao stvarna i ozbiljna adaptacija prostora. Drugi veliki problem filma je prevelika težnja za karikaturalnim likovima. Dok im karikaturu Štukala (Leon Lučev) još mogu oprostiti jer je on bitan kao pokretač radnje, karikaturu Josipa Broza Tita kao osobe bez stvarne moći koja pije cigare i puši viski dok o svemu bitnom odlučuje Stane Dolanc puno je teže probaviti. 1970. Tito je još dovoljno lucidan i moćan da samo koju godinu kasnije guši nacionalne pokrete po bivšoj državi, a ovakav kakav je prikazan tu stječe se dojam kako je gušio isključivo praznu bocu viskija (ili bilo kojeg drugog skupog alkohola). Komedija s političarima je poželjna, ali ne pod svaku cijenu. Pogotovo ne u filmu koji pretendira biti igrani prikaz stvarnih događanja.
Ta događanja niti pripremu za prvo zlato jugoslavenske košarke nećemo vidjeti u "Bićemo prvaci sveta". Primarno je film usredotočen na ljude kojima je titula prvaka ostala samo san. Prvo to, a onda odnos između "Zvezde" i "Partizana". Jugoslavenska je košarka ipak bila šira od srpske, a to osim u epizodi s košarkašicama Lokomotive nije baš vidljivo kroz film. Bez namjere da ulazim u pseudo-političke rasprave prikazivanje ovako velikog događaja s naglaskom isključivo na srpsku košarku (koliko god ona bila važna u priči) veliki je promašaj scenarista. Da nema Ive Daneua i Koraća stekao bi se dojam kako se izvan tog mikrokozmosa gore spomenute trojke košarka u Jugoslaviji nije ni igrala.
Da se razumijemo, "Bit ćemo prvaci sveta" je solidan film za ubit kišno popodne, ali ne vidim u njemu ni tračka potencijala koji se osjećao kad je cijeli projekt objavljen. Dobili smo razvodnjenu verziju Montevidea bez karakterizacije igrača, bez uvida u njihove međusobne odnose, s lošim efektima i scenografijom i fokusom na ljude koji su ipak djelovali iz sjene. I oni, podvigu usprkos, djeluju nedorađeno. Šteta. Bilo je mogućnosti za puno više toga. Bit će da je to što su glavni akteri još živi bio prevelik teret za autore filma. Za neke priče treba ipak čekati da sazriju. Manjak strpljenja uzrokuje bitne stvari izvan fokusa kamere. Za ovakvu je priču to šteta. Trebalo je to snimiti, ali na jedan drugi, profesionalniji način.
Ocjena: 6/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.