DANČI BIRA: "Kis uykusu/Zimsko spavanje" je roman rađen kao film


U svjetlu nedavnog Matanićevog trijumfa na filmskom festivalu u Cannesu red se u ovoj rubrici prisjetiti i prošlogodišnjeg dobitnika "Zlatne palme": "Zimsko spavanje". Film je to koji je po mom sudu među najboljim neameričkim ostvarenjima u prošloj godini. "Zimsko spavanje" djelo je turskog režisera Nurija Bilge Ceylana i po svojoj je strukturi roman prebačen na filmsko platno. Ceylan je, između ostalog, fotograf i veliki majstor eksterijera što se i vidi u njegovim kadrovima. "Zimsko spavanje" je, u tom smislu, drugačiji film. Majstor je film smjestio u zatvorene prostore, što je rijetkim kadrovima snimljenim na otvorenom dalo dodatan osjećaj slobode u kojoj je otvorenost pejzaža Anatolije (stalne teme njegovih filmova) postala još izraženija. "Zimsko spavanje" je, u biti, roman na platnu. Film koji bez pardona parafrazira teme Čehova, Shakespearea, Dostojevskog ili Voltairea i ne libi se to citirati u odjavnoj špici. Ako ste se ikad pitali kako bi izgledao literarni klasik originalno rađen za ekran, onda je "Zimsko spavanje" film za Vas. Film je to koji je, kažem to bez imalo ustezanja, mogao napisati Dostojevski. 


Glavni lik "Zimskog spavanje" je Ajdin, bivši glumac i kolumnist lokalnih novina koji posjeduje hotel u kojem živi sa svojom mnogo mlađom ženom Nihal i sestrom Neclom. Dijalozi su opširni i bave se filozofijom, religijom i egzistencijalizmom, ali ono što posebno ističe vrijednost ovog filma je isprepreletenost dvaju naracija. "Zimsko spavanje", naime, vješto koristi i stvarnu i vizualnu naraciju tvoreći tako jedinstvenim film u kojem je ono što vidimo jednako bitno, a nekad i važnije, od onoga što je izgovoreno. Dok je u svojoj prijašnjoj uspješnici "Bilo jednom u Anatoliji" Ceylan čitav film snimio u eksterijeru, tvoreći tako dojam praznine prekrasnim ali i ogromnim prostorima Anatolije, ovdje nas uvodi u hotel kojemu je Ajdin vlasnik. Ajdinov lik pandan je šekspirijanskom kralju, nekakvom Juliju Cezaru što odbija priznati "krunu" koja mu se otvoreno nudi ali je ipak dovoljno tašt da primi nekad i prilično bizarno iskazivanje časti. Baš zbog te njegove karakteristike film je inicijalno klaustrofobičan, pa oni gore spomenuti eksterijeri dođu kao otvaranje prozora kako bi došli do zraka. 


Postoji, naime, razlika između toga kako Ajdin vidi sebe i toga kako ga vidimo mi. Kad bi se njega pitalo on bi bio nekakav mecena i dušebrižnik koji je toliko iznad običnog puka da mu je on neinteresantan i nevažan. Njegovo se mišljenje razlikuje od mišljenja većine zato što im je on u svojom inteligencijom i "dobrotom" superioran pa je stoga i njegova kritika snažnija. Ajdin pripada drugačijem svijetu od onoga u kojem živi. Baš zato će danima pričati o svojim glumačkim danima i poznanstvu s (nažalost nedavno preminulim) Omarom Shariffom bez obzira zanima li to ili ne njegove sugovornike. "Zimsko spavanje" (iz nerazumljivih razloga nije prevedeno kao "Zimski san") zahtijeva strpljivost. Film je to u kojem se priča gradi kao dobar roman. Dijalozi, skupa s genijalnošću vizualnog, tvore atmosferu koje nije dosadna i ne zamara, već šokira. Strpljivost je ovdje potrebna kako bismo, zajedno s glumcima, do tog šoka došli. 


Ajdinovi podstanari ne plaćaju stanarinu. Bogat je on čovjek u siromašnom okruženju. Njegov poslovođa Hidajet bavi se svime onime čime se on ne želi baviti, on je zadužen za tzv. "prljave poslove". Hidajet i gosti hotela drže Ajdina u tom "balonu od sapunice", u njegovoj kreaciji svijeta u kojoj nema vremena za trivijalno jer je ono "intelektualno" važnije od prizemnog i (za njega) nebitnog svijeta. Kako to obično biva s "kraljevima" slijepima na svijet oko sebe prvi ga počinju kritizirati njegovi najbliži, a važnost takve kritike najbolje se ogleda u klasičnoj kritici intelektualne elite kroz dijalog Ajdina i njegove sestre Necal: 

- Kako možeš kritizirati duhovnost - kaže mu Necal - kad na grobu svog oca nisi ni suzu prolio? 
- Moram li ići u džamiju da bih pisao o religiji? - odgovara Ajdin. 

Film obiluje takvim dijalozima. Opreke koje dotiče variraju i dotiču se različitih područja, ali Ajdin je nekako uvijek u središtu priče. On je, barem što se njega tiče, nepogrešiv. No, sva se postavljena pitanja svode na jedno najvažnije - koja je priroda zla? 


Ajdinovi podstanari su važne poluge priče. Bez njih je nemoguće razumjeti glavne likove. Oni su opreka Ajdinu i njegovoj obitelji. Necla i Nihal zajedno s Ajdinom tvore tercet likova nesvjesnih svog okruženja, pa je čak i humanitarni rad u koji se Nihal nastoji zakopati svojevrsna kritika humanitarizma holiivudskih zvjezdica u kojem je najvažnija osobna promocija. S druge strane, Ajdinovi podstanari, a imam posebice, nastoje živjeti život pošteno s ono malo dostojanstva i časti jer je to sve što im je ostalo i prvi prilično jasno vide kroz licemjerje Ajdinova načina života. Čak i u trenucima u kojima su očito u krivu oni svoju ljudskost drže netaknutom, iskreni su. Za likove u hotelu to se ne bi moglo reći. 


Cijeli taj odnos najbolje se ogleda u sceni u kojoj dječak treba poljubiti Ajdinovu ruku kao iskupljenje za određeni grijeh s početka filma. Ta scena je toliko šekspirijanska, a istodobno i groteskna da nam ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo koje su točno granice te eksploatacije i u kojem je to svijetu ona opravdana? S Ceylanom, kakogod, nema slučajnosti. U tu jednu scenu moguće je sažeti cijeli film, jer je baš dječakova obitelj ponukana tim događajem jedan od glavnih razloga zašto je ovaj film usporediv s Dostojevskim. Sonja je u "Zločinu i kazni" našla svoje iskupljenje. Iskupljenje u "Zimskom spavanju" još je brutalnije, ali je istodobno jedan od glavnih razloga zašto ovaj film nije našao svoje mjesto među ovogodišnjim nominacijama za "Oscara". Kao u slučaju braće Dardenne i njihove uspješnice "Dva dana, jednu noć" u svojoj srži "Zimsko spavanje" nosi jaku kritiku kapitalizma, a način na koji je ta kritika iznesena apsolutno je neprihvatljiv američkom načinu razmišljanja. 


"Zimsko spavanje" je, kako sam rekao, roman prenesen na platno. Istodobno roman i intelektualna drama koja traži ponovno iščitavanje. Njegov spor ritam, studija karaktera i ljudske prirode, kao i reakcije na dvije polovice društvenog spektra razlozi su zašto se neće svidjeti svima, ali onima koji si daju truda i strpljivosti predstavljat će vrhunsku kinematografsku poslasticu. Vrhunska gluma (pogotovo Haluka Bilginera kao Ajdina) i genijalna režija razlozi su zašto je dobro uložiti vrijeme u ovaj film. Njegova narativna i dijaloška vrijednost svojstvena je knjiškom mediju, puno prije nego onom filmskom. Rijetki su redatelji koji uspiju pomiriti takve dvije krajnosti. Nuri Bilge Ceylan je jedan od njih. Rijedak izdanak genijalnosti u današnjoj kinematografiji. 



Ocjena: 9/10



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.