DANČI BIRA: "Kis uykusu/Zimsko spavanje" je roman rađen kao film


U svjetlu nedavnog Matanićevog trijumfa na filmskom festivalu u Cannesu red se u ovoj rubrici prisjetiti i prošlogodišnjeg dobitnika "Zlatne palme": "Zimsko spavanje". Film je to koji je među najboljim neameričkim ostvarenjima u prošloj godini. "Zimsko spavanje" djelo je turskog režisera Nurija Bilge Ceylana i po svojoj je strukturi roman prebačen na filmsko platno. Ceylan je, između ostalog, fotograf i veliki majstor eksterijera što se i vidi u njegovim kadrovima. "Zimsko spavanje" je, u tom smislu, drugačiji film. Majstor je film smjestio u zatvorene prostore, što je rijetkim kadrovima snimljenim na otvorenom dalo dodatan osjećaj slobode u kojoj je otvorenost pejzaža Anatolije (stalne teme njegovih filmova) postala još izraženija. "Zimsko spavanje" je, u biti, roman na platnu. Film koji bez pardona parafrazira teme Čehova, Shakespearea, Dostojevskog ili Voltairea i ne libi se to citirati u odjavnoj špici. Ako ste se ikad pitali kako bi izgledao literarni klasik originalno rađen za ekran, onda je "Zimsko spavanje" film za Vas. Film je to koji je, da je živio u ovo vrijeme, mogao napisati Dostojevski. 


Glavni lik "Zimskog spavanje" je Ajdin, bivši glumac i kolumnist lokalnih novina koji posjeduje hotel gdje živi sa svojom mlađom ženom Nihal i sestrom Neclom. Dijalozi su opširni i bave se filozofijom, religijom i egzistencijalizmom, ali ono što posebno ističe vrijednost filma je isprepreletenost dvaju naracija. "Zimsko spavanje", naime, vješto koristi i stvarnu i vizualnu naraciju tvoreći tako jedinstven film u kojem je ono što vidimo jednako bitno, a nekad i važnije, od onoga što je izgovoreno. Dok je u svojoj prijašnjoj uspješnici "Bilo jednom u Anatoliji" Ceylan čitav film snimio u eksterijeru, tvoreći dojam praznine prekrasnim ali i ogromnim prostorima Anatolije, ovdje nas uvodi u hotel kojem je Ajdin vlasnik. Ajdinov lik pandan je šekspirijanskom kralju, nekakvom Juliju Cezaru što odbija priznati "krunu" koja mu se nudi ali je ipak dovoljno tašt da primi (nekad i prilično bizarno) iskazivanje časti. Baš zbog te karakteristike film je inicijalno klaustrofobičan, pa oni gore spomenuti eksterijeri dođu kao otvaranje prozora kako bi došli do zraka. 


Postoji razlika između toga kako Ajdin vidi sebe i kako ga vidimo mi. Kad bi se pitalo njega  on bi bio mecena i dušebrižnik koji je toliko iznad običnog puka da mu je on neinteresantan i nevažan. Njegovo se mišljenje razlikuje od mišljenja većine zato što im je on svojom inteligencijom i "dobrotom" superioran pa je i njegova kritika snažnija. Ajdin pripada drugačijem svijetu od onoga u kojem živi. Baš zato će danima pričati o glumačkim danima i poznanstvu s (nažalost nedavno preminulim) Omarom Shariffom bez obzira zanima li to njegove sugovornike ili ne. "Zimsko spavanje" (iz nerazumljivih razloga nije prevedeno kao "Zimski san") zahtijeva strpljivost. Film je to u kojem se priča gradi kao dobar roman. Dijalozi, skupa s genijalnošću vizualnog, tvore atmosferu koje nije dosadna i ne zamara, nego šokira. Strpljivost je ovdje potrebna kako bismo, zajedno s glumcima, do tog šoka došli. 


Ajdinovi podstanari ne plaćaju stanarinu. Bogat je on čovjek u siromašnom okruženju. Njegov poslovođa Hidajet bavi se svime čime se on ne želi baviti. Hidajet i gosti hotela drže Ajdina u tom "balonu od sapunice", u kreaciji svijeta u kojoj nema vremena za trivijalno jer je ono "intelektualno" važnije od prizemnog, (za njega) nebitnog svijeta. Kako to obično biva s "kraljevima" slijepima na svijet oko sebe prvi ga počnu kritizirati najbliži, a važnost takve kritike najbolje se ogleda u kritici intelektualne elite kroz dijalog Ajdina i njegove sestre Necal: 

- Kako možeš kritizirati duhovnost - kaže mu Necal - kad na grobu svog oca nisi ni suzu prolio? 
- Moram li ići u džamiju da bih pisao o religiji? - odgovara Ajdin. 

Film obiluje takvim dijalozima. Opreke koje dotiče variraju i obrađuju različita područja, ali Ajdin je nekako uvijek tu, u središtu priče. On je, barem što se njega tiče, nepogrešiv. Sva se postavljena pitanja svode na najvažnije - što je u prirodi zla? 


Ajdinovi podstanari važne su poluge priče. Bez njih je nemoguće razumjeti glavne likove. Oni su opreka Ajdinu i njegovoj obitelji. Necla i Nihal, zajedno s Ajdinom, tvore tercet likova nesvjesnih ,okruženja pa je čak i humanitarni rad u koji se Nihal nastoji zakopati kritika humanitarizma holiivudskih zvjezdica u kojem je najvažnija osobna promocija. S druge strane, Ajdinovi podstanari, a imam posebice, nastoje živjeti život pošteno s ono malo dostojanstva i časti jer je to sve što im je ostalo i prvi jasno vide kroz licemjerje Ajdinova načina života. Čak i u trenucima u kojima su očito u krivu oni svoju ljudskost drže netaknutom, iskreni su. Za likove u hotelu to se ne bi moglo reći. 


Cijeli taj odnos najbolje se ogleda u sceni u kojoj dječak treba poljubiti Ajdinovu ruku kao iskupljenje za grijeh s početka filma. Ta scena je toliko šekspirijanska, a istodobno i groteskna da nam ne preostaje ništa drugo nego da se zapitamo koje su točno granice eksploatacije i u kojem je to svijetu ona opravdana? S Ceylanom, kakogod, nema slučajnosti. U tu jednu scenu moguće je sažeti film, jer je baš dječakova obitelj ponukana tim događajem jedan od glavnih razloga zašto je usporediv s Dostojevskim. Sonja je u "Zločinu i kazni" našla svoje iskupljenje. Iskupljenje u "Zimskom spavanju" još je brutalnije, ali je istodobno jedan od glavnih razloga zašto ovaj film nije našao svoje mjesto među nominacijama za "Oscara". Kao u slučaju braće Dardenne i njihove uspješnice "Dva dana, jednu noć" u srži "Zimskog spavanja" je snažna kritika kapitalizma, a način na koji je ta kritika iznesena apsolutno je neprihvatljiv američkom načinu razmišljanja. 


"Zimsko spavanje" je, kako sam rekao, roman prenesen na platno. Istodobno roman i intelektualna drama koja traži ponovno čitanje. Spor ritam, studija karaktera i ljudske prirode, kao i reakcije na krajnosti društvenog spektra razlozi su zašto se neće svidjeti svima, ali onima koji si daju truda i strpljivosti predstavljat će kinematografsku poslasticu. Vrhunska gluma (pogotovo Haluka Bilginera kao Ajdina) i genijalna režija razlozi su zašto je dobro uložiti vrijeme u ovaj film. Njegova narativna i dijaloška vrijednost svojstvena je knjiškom mediju, puno prije nego filmskom. Rijetki su redatelji koji uspiju pomiriti takve krajnosti. Nuri Bilge Ceylan je jedan od njih. Rijedak izdanak genijalnosti u kinematografiji. 







Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.