Crnački jazz sastav u Londonu tridesetih nije bio uobičajena pojava. Mini-serija "Ples po rubu" prati formiranje prvog takvog sastava, njegov uspon od prašnjavih, zadimljenih barova do hotela u kojima obitava engleska aristokracija i sve prepreke s kojima će se suočiti prije nego što netko shvati ozbiljno kako njih, tako i glazbu koju sviraju. Odlična glumačka ekipa koju predvode Chiwatel Ejiofor, Jenna Coleman, Janet Montgomery, Joana Vanderham, John Goodman i Jacqueline Bisset garancija je kvalitete, a zanimljiva glazbena podloga seriju čini užitkom za gledanje. Tridesete su obrađene vrlo detaljno, uvid u dekadentnu britansku aristokraciju, netrepeljivost i animozitet prema Židovima i crncima, kao i prakse u masonskim ložama daju notu žutila, ali ona je prisutna tek toliko da potakne maštu i da navede gledatelja na krivi trag.
"Ples po rubu" je zanimljiva slika Engleske tridesetih koja u režiji Stephena Poliakofa izgleda kao ona Engleska koju bi danas najradije sakrili. Kroz aroganciju i ukočenost aristokracije probijaju redom dekadencija, netolerancija, simpatije prema nacizmu i antisemitizam. To nije Engleska na koju samo navikli u modernim prikazima, ali je svakako engleska koja podsjeća na još jedan izvrstan film s tom temom prema romanu Kazua Ishigura - "Na kraju dana". Ta prešućena stvarnost engleske aristokracije tridesetih, kao i neskriveno simpatiziranje nacizma zbog njegove ideološke opreke boljševizmu Sovjetskog Saveza, rijetko je obrađivana u filmskom svijetu, a BBC je "Plesom po rubu" svjesno riskirao loše kritike znajući da se "izvlačenje prljavog veša" neće svidjeti svima.
Baš zato je zanimljivo promotriti glumačku ekipu. Dok se scenaristi igraju tezom kako je Drugi svjetski rat određenim strukturama i odgovarao (dobro je da u to ne ulaze previše) junaci našeg jazz sastava nastoje se probiti na gaže koje su dosad bile rezervirane isključivo za bijele sastave. Kad dobiju poziv da nastupaju u jednom elitnom hotelu njihovi će se prioriteti početi naglo mijenjati. Louis Lester (Chiwatel Ejiofor) vođa je sastava koji dovodi jazz u londonske klubove. Ritam jazza polako otvara vrata sve elitnijih i zanimljivijih lokacija, a uz pomoć glazbenog urednika Stanleyja (Matthew Goode) dolaze do prilike da sviraju u vrhunskom hotelu s posebnim počasnim gostom - Princom od Walesa. S obzirom da taj određeni princ voli sve što je američko, od žene zbog koje je kasnije abdicirao do glazbe koju je došao slušati, Lesterov originalni jazz sastav s dva ženska vokala postaje iznenađenje i osvježenje na londonskoj sceni.
Stanley i Lester uskoro dobivaju ponudu "koju ne mogu odbiti" od američkog magnata Mastersona (John Goodman) iako je obojici jasno da njegovi motivi nisu sasvim čisti. Ne mogu ovdje ulaziti dalje u radnju "Plesa po rubu" bez da pokvarim užitak gledanja, ali reći ću kako će svi bitni likovi plesati po rubu u ovoj zanimljivoj BBC-jevoj seriji i kako neće baš svi na kraju preživjeti taj ples. Serija miksa doživljaje glazbene drame i trilera i ne radi to uvijek najuspješnije. Kako se približavala kraju imao sam dojam da se ni scenaristi ni redatelj ne mogu odlučiti žele li krenuti u smjeru jednog ili drugog. Kakogod, konačni proizvod je zanimljiv i gledljiv iako prema kraju možda previše koketira s mogućim teorijama zavjere.
Zanimljivo je nakon "Tremea" ponovno vidjeti i Johna Goodmana u jazz tematici. Zapravo, uvijek je zanimljivo vidjeti Goodmana. Ova uloga je malo zatvorenija i ukočenija nego što smo od njega navikli, ali to je donekle i logično s obzirom da su svjetla pozornice ipak prepuštena Ejioforu i Goodeu, zvijezdama nove generacije. Da nema ničeg drugog, vrijedilo bi pogledati seriju zbog zajedničkih scena Goodmana i Jacqueline Bisset koja briljira kao engleska aristokratkinja Lady Cremone. U DVD izdanju nalazi se i poseban prilog, intervju Stanleyja i Lestera koji nam daje podlogu i kontekst pojedinih događanja u seriji.
"Ples po rubu" nije plivao u pohvalama kritike u Velikoj Britaniji niti je od domicilne publike imao neku vrhunsku recepciju. Uglađenost i dobar odgoj valjda nalažu da se o nekim temama šuti. U svakom slučaju, ovu se mini-seriju isplati pogledati i to bez obzira volite li jazz ili triler. Glazba i kriminal ovdje su pokriveni patinom licemjerja, a vjerujem da je namjera i BBC-ja i tvoraca serije bila da se nakon gledanja serije svi skupa zapitamo što to vidimo u ogledalu. Slažem se, pojedini scenaristički postupci su čisti kliše, neki dijalozi znaju živcirati pa se čini da i serija pleše po živcima jednako kao po tom rubu iz naslova, no kad završi sretan si što si došao na drugu stranu.
I ne bi mijenjao to iskustvo.
Ocjena: 7/10
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.