Teško je uskladiti priču i dijalog. Rijetko je gdje to vidljivije nego u serijama koje nastoje ispričati priču polako, s puno detalja i "značajnih" dijaloga koji bi, barem u teoriji, trebali ocrtati likove. Introspekcije likova, teret koji osjećaju, svijet koji je premračan za njihovo dobro i osjećaj za pravdu koji ne mora nužno biti istovjetan s osjećajem za moral. Sve to bilo je obilježje "Pravog detektiva" u prvoj sezoni. Nisam od onih koji smatraju ni da je prva sezona bila vrhunac genijalnosti jer smatram kako je u trenutku kad su se ujedinili različiti tokovi priča i konačni rasplet postala trivijalnijom od očekivanja. Dapače, "Pravi detektiv" mi je u prvoj sezoni bio primjer serije koja otvori previše karata da bi na kraju malo toga isporučila. Kad sam pisao o prvoj sezoni rekao sam kako se taj propust može ispraviti samo ako će se priča graditi na principu asocijacija, pa će svaka sezona imati zaseban slučaj koji će, zajedno sa svima ostalima, otkrivati neku nama nepoznatu širu sliku. Nakon što je završila druga sezona popularne serije moram napomenuti kako se Nic Pizzolatto malo izgubio. Između loših dijaloga, prozirnog defetizma i filozofije našla se solidna glavna priča koja nije mogla izbiti u prvi plan zahvaljujući nepotrebnim sladunjavim elementima.
Nic Pizzolatto bi mogao razmisliti o tome da angažira pomoć kad je u pitanju pisanje dijaloga. "Ti si bolji čovjek od mene" rečenica je koja se protezala kroz čitavu seriju da bi u zadnje dvije epizode postala naprosto iritantna. Količina sladunjavih i naporno prepametnih dijaloga u samo osam epizoda zapanjuje, a svi opraštaji u zadnje dvije epizode uzrokovali su micanje fokusa s relativno zanimljive glavne priče na likove koji jednostavno u loše napisanoj komunikaciji postaju karikature umjesto likovi s kojima se možemo poistovjetiti (što je primjerice u prvoj sezoni bio slučaj). Ako ništa, moram Pizzolatta pohvaliti za ambicioznost. Micanje priče iz Lujzijane u Kaliforniju dovelo je do mračnije atmosfere, a likovi su u grubim crtama ispunili svoju svrhu. Colin Farell kao detektiv Ray Velcoro odigrao je ulogu detektiva opterećenog prošlošću koji nezaustavljivo propada na svim razinama, Rachel MacAdams postala je njegov ženski partner u gotovo pa istoj situaciji, a Taylor Kitsch kao njihova poveznica svoju je pravu (dis)funkciju pronašao tek koncem sezone. Zapravo, osim zadnje epizode, najimpresivniji od ovogodišnje glumačke ekipe je Vince Vaughn kao Frank Seymnon, mafijaš kojem se pristupilo romantičarski kako bi on bio svojevrsni "Posljednji Mohikanac" među kriminalcima zbog , koliko toliko postojećeg, moralnog koda i osjećaja lojalnosti.
Ponekad mi se u toku sezone činilo da su od sva tri like s "prave" strane zakona htjeli napraviti novog Rusta Cohlea. Razlog zašto je taj lik funkcionirao u prvoj sezoni, pogotovo dok su paralelne priče bile u toku, bila je njegova sposobnost da istodobno bude i "na dnu" (u sadašnjem tijeku radnje) i "sa svim koncima u rukama" (u prošlom tijeku radnje). Ta ambivalentnost, uz fantastičnu glumu Matthewa McConaugheyja, bila je temelj Rustove privlačnosti. U njoj ne treba zaboraviti ni Woodyja Harrlesona koji ga je nadopunjavao i povremeno potrebno razvodnjavao filozofske monologe. Ovdje nismo imali takvog lika. Nije postojao lik koji će problemima na plećima likova dati osjećaj stvarnosti, nego su svi (tako se barem činilo) od početka bili osuđeni na neuspjeh. Zajednička teza obje sezone o tome kako zaslužujemo bolji svijet nakon prve je još imala nekog smisla, jer je ta sezona obilovala mistikom i tajanstvenošću, ali nakon druge postala je samo isprazna fraza jer do poistovjećivanja između gledatelja i glavnih likova, barem što se mene tiče, nije došlo.
Nakon relativno usporenog početka sezone koji su tematizirali razni kritičari, uslijedilo je ubrzavanje radnje i otkrivanje slojeva pokvarenosti društva kako je sezona išla prema kraju. Moram priznati da s tim usporenim početkom nisam imao toliko problema. Bolje je, pomislio sam, da početak bude slabiji pa da me kraj oduševi nego da kao u prvoj sezoni kraj bude razočaravajuć dok je početak bio fenomenalan. Nažalost, iako je na trenutak izgledalo da će tako biti, Pizzolatto ima probleme sa svršetcima. U trenutku kad likovi idu prema logičnom raspletu ispunio je seriju s toliko nepotrebnih patetičnih momenata da sam mogao samo proći rukom kroz kosu i nasmijati se od muke. "Ja sam bolji čovjek od tebe" postala je toliko naporna replika da se zbilja nadam da ju neću tako skoro čuti. Čak i u trenucima kad je to nepobitno istina, ta je replika toliko ponavljana da mi se čini kako je Nic, nažalost, ovog puta zbilja podcijenio svoju publiku.
Sjećam se dojma nakon nekoliko epizoda u prvoj sezoni. Tad sam iskreno mislio kako smo konačno dobili detektivsku seriju za zahtjevniju publiku. Otvoreno je mnoštvo karata, mnoštvo je pitanja postavljeno, referiralo se i na neke literarne klasike ("Žuti kralj") i činilo se kako bi nakon dugo vremena mogli dobiti televizijski fenomen kakav je primjerice bila "Žica" Davida Simona. Nažalost, tome se više približila druga sezona "Hannibala" nego što je to uspio "Pravi detektiv". Dio razloga leži i u tom osjećaju nedovršenosti i nemogućnosti da se serija završi na kvalitetan način. Previše je karata ovoreno da bi ih se u zadnom vremenu sve zatvorilo. Znatiželja je, svejedno, ostala. Nakon druge sezone mogu reći kako je "Pravi detektiv" prepametan za svoje dobro. Postoje trenuci kad je previše filozofije previše filozofije i kad od silnih pokušaja da ispadneš pametan ispadaš trivijalan. Šteta je to jer pozadinska priča i nije bila toliko loša. Dosta je tu sitnih momenata koji su funkcionirali i koji su uz fantastične eksterijerne kadrove i više nego solidnu glumu mogli dati puno više nego što su uspjeli na kraju.
Najveći adut i najveći problem ove serije je Nic Pizzolatto. Još uvijek nisam siguran je li ludo hrabri genijalac ili pozer koji je na trenutak uspio pronaći formulu koje se sam prepao. Ako maknemo iritantne dijaloge i trivijalne scenarističke postupke druga sezona "Pravog detektiva" ustvari i nije tako loša. Problem je što toga za micanje kako sezona ide prema kraju ima sve više. Zna li uopće "pjesnik što je htio reći"? Zna li Pizzolatto u kojem smjeru želi odvesti seriju? Što više razmišljam o tome to sam manje siguran. Možda doduše i ja ništa ne znam. Možda je on "bolji čovjek od mene" pa ima nekog asa u rukavu za treću sezonu. Kaže na svršetku serije kako "zaslužujemo bolji svijet". Dodao bih kako je vjerojatno u pravu, ali što se njegovog "svijeta" tiče mislim da prije svega zaslužujemo da nas se shvati ozbiljno bez nepotrebne melodramatike. Ustvari, kad bi sebe shvatio manje ozbiljno a nas malo ozbiljnije možda bi onda serija ispunila potencijal. Ego je, doduše, zeznuta stvar, a pohvale još i gora.
Možda u svemu tome nije ni loše što ih je za drugu sezonu manje. Kritika motivira. Nadam se samo da prostor za napredak nije nepovratno izgubljen u lovorikama i popularnosti jer "Pravi detektiv" nije ni izbliza iskoristio naznačeni potencijal.
OCJENA: 6/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.