Treba imati snage priznati grijehe. Treba se znati suočiti s prošlošću. "Prvašić", film u produkciji BBC-ja čini upravo to. Nakon što Vlada u Keniji uvede besplatno obrazovanje za sve, Marunge se pojavi pred osnovnom školom. Nastavnici koji u školi nemaju dovoljno didaktičkih pomagala, nemaju prostora da smjeste svu zainteresiranu djecu, u prvi mah otprave Marungea. Marunge se, međutim, ne da smesti. Drugi dan je ponovno pred ulazom u školu. Nastavnici se u čudu pogledavaju, ne znaju što bi. Marunge, naime, ima 84 godine. Film snimljen po istinitoj priči zasniva se na dvije važne teme. Važnost obrazovanja i suočavanje s prošlošću. Marunge (Oliver Litondo) je ratni veteran pokreta za kenijsku nezavisnost i traume koje je doživio u britanskom zatočeništvu obilježile su ga za cijeli život. Učiteljica Jane Obinchu (Naomie Harris) u njegovoj želji da nauči čitati i pisati ne vidi ništa sporno, a pomažući njemu naučit će i kako iskoristiti traumatičnu prošlost da izgradi bolju budućnost. "Prvašić" je snažan film. Film koji na ispravan način gleda u tamnu stranu britanske kolonijalne prošlosti, ali i koji ostavlja u inspirativnom i pozitivnom raspoloženju. Ukratko, pravi film za ispratiti ljeto dok se "prve kapi jeseni" već naziru na horizontu.
Oliver Litondo odlično glumi glavnog lika. Njegova ekspresija je prije svega dobroćudna, ali se istodobno vidi traumatiziranost ratnim zbivanjima. Litondo odaje dojam čovjeka kojem je ostalo premalo vremena da se zamara trivijalnostima. Neće svi reagirati pozitivno na tog čudnog prvašića. Dapače, otpor obrazovanju tako starog čovjeka u vrijeme ograničenih resursa niče na svim stranama. Litondo i Harris fantastično se nadopunjuju na ekranu, a povremene scene zlostavljanja i grubosti od strane britanske vojske sjajno nadopunjuju karakterizaciju glavnog lika. Zbog toga moram pripomenuti da ovo ustvari nije film koji će dati neku dubinu ili interdisciplinarnost. Usredotočen je uglavnom na glavne likove. Njihov odnos i napori da nadvladaju predrasude okoline osnovna su tema filma. Kenijske plemenske podjele i nesnošljivost između različitih sudionika borbe za nezavisnost podsjeća na neka pitanja toliko imanentna našem društvu u kojem je, čini mi se, sve manje bitno što je pravo a što krivo od toga tko je na kojoj strani ideologije.
"Prvašić" je film temeljen na istinitoj priči. Veličina toga što je osoba s 84 godine odabrala naučiti čitati i pisati nije patetična kako bi bila da je film rađen u Hollywoodu. BBC znalački pristupa ovakvim temama. Redatelj Justin Chadwick potrudio se prizore kenijskih pejzaža uklopiti u priču pa se činilo kao da nam želi i njima poručiti da se za ovakvu zemlju isplatilo trpjeti. Marunge je, doduše, atipičan veteran. Njegova je poruka kako je znanje jedini vrijedni kapital i kako, ako se ne izgradi država u kojoj će znanje biti vrednovano, sve ono za što su se borili ustvari gubi smisao. Postoji nekoliko trenutaka kad scenarij pleše po rubu pretjerivanja no naknadnom provjerom stvarnih činjenica pokazalo se da su se određeni događaji dogodili onako kako su prikazani u filmu. Marunge je pomicao granice. Njegovo uvjeravanje činovnika i političara u važnost obrazovanja i za treću dob, kao i za mlađe generacije odvijalo se na nekoliko razina. Nije gradivo sve što mladi mogu naučiti. Ako budu učili od starijih i iskusnijih od sebe tad ćemo se pobrinuti da se strašna iskustva koja je njegova generacija morala proživjeti više ne ponove. Zbilja, pokazuje nam Chadwick u "Prvašiću", nije sve profit i birokracija u današnjem društvu. Obrazovanje je važniji kapital od novca.
Posebna snaga filma primjetna je u tome što je nastao pod okriljem BBC-ja, a ne šuti o brutalnosti britanskih snaga prema kenijskom pokretu za nezavisnost. Marunge se u jednom trenutku filma uspoređuje s kozom radi svoje upornosti. Kad dovoljno puta pokucaš na vrata i kad se ne želiš maknuti ostvarit ćeš što želiš. Marunge ne bježi od prijetnji. Njemu su brojke i slova izazov strašniji od primitivaca koje plaši perspektiva obrazovanog starca. On je u srži dijete koje želi učiti, a oni koji ga na sve načine nastoje spriječiti u tome nisu svjesni da ni po čemu ne mogu biti gori od užasa koje je doživio dok je tavorio u britanskom zatočeništvu. "Snaga naroda", govori Marunge, "je u njegovoj djeci. Ta djeca trebaju dobre učitelje." Ponovni asocijativni put u naš trenutak i najavljene štrajkove prosvjetara. Aktualnost filma (i priče) pogađa ono najvažnije. Osnovna teza je da društvo koje ne cijeni svoje učitelje ne cijeni ni svoju djecu. Bez djece, pogađate, to društvo nema budućnosti.
Bez obzira na stupanj obrazovanja i brzinu modernog načina života bilo bi sjajno kad bismo stalno mogli biti u stanju uma "Prvašića". U toj neutaživoj gladi za učenjem. Marunge je još uvijek u Guinessovoj knjizi rekorda čovjek koji je najkasnije krenuo u osnovnu školu. Čak je održao i govor pri Ujedinjenim narodima o važnosti obrazovanja. Za koji dan počinje škola. Gledat ćemo, slušat ćemo prvašiće kako nam na stol prosipaju dojmove o prvim školskim iskustvima. Osobno, mogu reći kako ću se sjetiti Marungea. Čovjeka koji je patnju i žrtvovanje zamijenio žeđi za znanjem. Kad bi barem taj osjećaj čuđenja i uzbuđenja prvašića potrajao što duže. Za Marungea nikad nije prestao. Usprkos svim demonima prošlosti i sadašnjosti koji su ga okruživali, glavni se junak ovog filma okrenuo budućnosti.
Rekao bih da od njega, još uvijek, svi možemo učiti.
Ocjena: 8/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.