REDATELJ: Richard Schenkman
SCENARIJ: Jerome Bixby
ŽANR: Drama, SF
GLAVNE ULOGE: David Lee Smith, Tony Todd, John Billingsley
GODINA: 2007
DRŽAVA: SAD
TRAJANJE: 87 minuta
Ne pamtim kada sam zadnji put pogledao neki film koji me natjerao na toliko razmišljanja kao što je to bilo za vrijeme gledanja "The Man From Earth". Ovo je priča o čovjeku koji tvrdi da je odavno prestao stariti i da hoda Zemljom već preko 14.000 godina. Puno filmova i serija snimljeno je sa tematikom besmrtnosti i vječne mladosti, a o nekima smo čak i nedavno pisali -"Bezvremenska Adaline" i serija "Forever". Od svih filmova koji se bave spomenutom tematikom, "The Man From Earth" je otišao možda i najdalje. Film koji fascinira, ali na jedan potpuno drugačiji način. Radi se o SF drami koja vas neće oduševiti fantastičnim efektima jer oni u filmu uopće niti ne postoje. Odmorite svoje oči i uši, ali pripremite moždane vijuge jer će vam itekako trebati tijekom cijelog filma. Zaboravite klišej romantične priče, priče o preživljavanju, priče o bježanju i skrivanju... Ovo je priča o prikazu čovječanstva. Film koji se ne gleda zbog zabave, nego prvenstveno zbog poruke koju prenosi kao i ukupnog dojma koji ostavlja na nas gledatelje.
John Oldman (David Lee Smith) je profesor povijesti koji se priprema na selidbu i odlazak iz svoga doma. Kako bi se oprostio od svojih prijatelja, uglavnom kolega predavača sa sveučilišta, poziva ih u svoju kuću na druženje prije nego što zauvijek ode iz grada. Umjesto očekivanog prijateljskog rastanka i ugodnog druženja, Johnovi prijatelji će ostati u šoku i nevjerici nakon što im on priopći razlog zbog kojeg odlazi. Pošto je prošlo 10 godina otkako se John doselio, postalo je jasno da on ne stari kako vrijeme prolazi. Da istina bude još više šokantna, John otkriva svojim prijateljima da je on star preko 14.000 godina, da je njegov život započeo u pećini i da je on zapravo kromanjonac.
Radnja filma je vrlo jednostavna i minimalistička, a cijeli film se može svesti na 8 ljudi (John i njegovih 7 prijatelja) u 8 kvadratnih metara sobe u kojoj se nalaze tijekom cijelog filma. Zvuči dosadno? Tako bi se moglo zaključiti na prvi pogled, ali širina koju ovaj film ima je ogromna i teško ju je opisati pravim riječima. Dijalozi u filmu su iznimno zanimljivi, a dotiču se presjeka naše povijesti, religije i života na Zemlji od samih početaka. Teme razgovora su iznimno intrigantne, a scenarij je toliko dobar da su loši glumci, scenografija (koje gotovo nema) te jako mali budžet filma potpuno nebitni i ne umanjuju užitak koji nam ovaj fanstastičan film pruža.
Kao što sam već spomenuo ranije, oko Johna su okupljeni njegovi kolege, profesori sa sveučilišta i to sa jako dobrim razlogom. Na jednom mjestu imamo profesore povijesti, biologije i geografije, arheologa, psihologa, antropologa, vjeroučitelja i druge. Svaki od njih je vrlo stručan u svojoj profesiji i ima široka saznanja, a samim time je i idealan sugovornik za gore spomenute teme. No, iako njihovo znanje nije upitno, do izražaja dolazi njihovo nepovjerenje i skeptičnost prema onim stvarima koje su im strane i sa kojima ih nitko dosad nije suprotstavio. Pretpostavljam da je tu redatelj htio pokazati kako reagira ljudska psiha na nove i nepoznate nam stvari. Prva faza je negiranje i opovrgavanje onog što smatramo nemogućim. U toj fazi dolazi podsmijeh, ruganje te napad na ono što nam je strano. Tako su se stvari odvijale i nakon što je John rekao istinu svojim prijateljima. U početku mu nitko nije vjerovao. Mislili su da se šali, da je pijan ili nadrogiran, možda čak i lud. Sva mišljenja koja su dotad imali o Johnu padaju u vodu. Tada dolazi druga faza - razmišljanje, pomirenje i suočavanje. Preispitivanje samog sebe da li je to moguće i postoji li ikakva šansa da John govori istinu. Kad smo već kod toga, kako mi možemo znati što je moguće, a što nije? Potrebno je zapitati se da li je moguće samo ono za što mi mislimo da je moguće? Nije. Imamo veliki broj informacija, ali neke događaje i pojave ne možemo ni dan danas objasniti nikakvom metodom niti znanošću. Uvijek se sjetim razgovora sa svojim tatom kada smo komentirali kako bi čovjek koji je živio prije 500 godina reagirao na današnji svijet. Da li bi on mislio da je nemoguće prekidačem na zidu dobiti svjetlost? Da možemo telefonom pričati sa osobom koja je na drugom kraju svijeta? Televiziju, mobitele, internet neću niti spominjati. Vjerujem da ste shvatili poantu. Ono što nam se danas čini apsolutno nemogućim, ne znači da će tako ostati i u budućnosti.
Nakon što su ostali odlučili dati priliku Johnu da ispriča svoju nevjerojatnu priču i da ih uvjeri u to što govori, dolazi ono najzanimljivije. John navodi samo osnovne stvari, a daljnji dijalog usmjeravaju ostali sudionici razgovora. Oni postavljaju pitanja, a John daje odgovore. Ako niste dosad pogledali film, a spremate se uskoro, probajte se pripremiti unaprijed i razmisliti o pitanjima koja bi postavili osobi kao što je John. Čovjek je kao biće vrlo znatiželjan, voli puno ispitivati i istraživati. Ali jesmo li uvijek spremni na dobivene odgovore? Najčešće nismo. Tako je i filmu, Johnovi odgovori neće zadovoljiti njegove sugovornike koji će se vrlo često naći ljuti i uvrijeđeni. John će ispričati kako je živio svuda po svijetu, od Dalekog Istoka, Mezopotamije, Rimskog Carstva, Amerike... Spomenut će brojne poznate povijesne ličnosti kao što su Buda, Isus, Mojsije, Van Gogh, Beethoven, Kolumbo i mnoge druge. Ono što mi se nije svidjelo je smjer u kojem je otišao razgovor u drugom dijelu filma. Kao što možete zaključiti iz spomenutih osoba, jedan dio razgovora se vodio o religiji. Smatram da je to pomalo bilo nepotrebno, da je to više osobna stvar svakog pojedinca i da je bilo mnogo drugih tema koje bi bile puno zanimljivije. Ali, sugovornici su određivali smjer razgovora i postavljali pitanja, a već sam spomenuo da upravo oni predstavljaju čovjekovu narav i psihu. Normalno je da se potežu vječna pitanja, o postanku svijeta i o religiji. Dvije teme o kojima se priča otkad znamo da svijet postoji. Odgovora ima jako jako puno, a svatko misli da je njegov točan. Čovjek mora imati nešto u što će vjerovati i što će prenijeti budućim generacijama. Svijet oduvijek tako funkcionira.
Vratit ću se na vječnu mladost i besmrtnost. Svatko tko je pogledao ovaj film vjerojatno više nikad neće poželjeti biti besmrtan. Koje su uopće prednosti besmrtnosti i zašto bi netko htio živjeti vječno? Recimo da neki čovjek može živjeti vječno. Da li bi on bio ispred svijeta u kojem živi? Da li bi se po nečemu isticao? Da li bi bio pametniji? Vjerojatno ne bi. Ljudski mozak je ograničen i vrlo često ga uspoređuju sa pločom za pisanjem. Možete pisati po ploči i tako stavljati informacije i znanje u svoju glavu, ali kada ispunite cijelu ploču morate pisati preko starijih informacija ili pobrisati sve i krenuti iz početka. Čovjek koji živi vječno ne može biti niti sretniji jer mora naučiti da se ne veže za nikog i ne može imati obitelj niti stalne prijatelje. Niti mjesta gdje živimo nisu ista kao što su nekoć bila. Tamo gdje je nekad bila livada i šuma, sad je autocesta ili zgrade. Koja je onda poanta besmrtnosti ili eliksira mladosti?
Moram spomenuti čovjeka prema čijem scenariju je snimljen "The Man From Earth". To je majstor SF priča Jerome Bixby koji je najpoznatiji kao scenarist legendarne serije "Star Trek". Zvuči nevjerojatno kako je redatelj uspio snimiti ovako "miran" film iz jedne SF priče. S druge strane, dugo nakon filma u nama će ostati veliki nemir i razmišljanje. Razmišljao sam kako bi ovaj film izgledao da je imao bolje glumce, da je imao veći budžet i da su se sve Johnove priče mogle i scenski prikazati. Ali, mislim da to onda ne bi bilo to. Ovako smo dobili (pre)kratki film koji je iznimno poseban i možemo samo žaliti što nije trajao još bar pola sata. Ideja je bila odlična, izvedba također, ali na kraju smo htjeli još više! To dovoljno govori koliko je dobar.
OCJENA 9/10
Radnja filma je vrlo jednostavna i minimalistička, a cijeli film se može svesti na 8 ljudi (John i njegovih 7 prijatelja) u 8 kvadratnih metara sobe u kojoj se nalaze tijekom cijelog filma. Zvuči dosadno? Tako bi se moglo zaključiti na prvi pogled, ali širina koju ovaj film ima je ogromna i teško ju je opisati pravim riječima. Dijalozi u filmu su iznimno zanimljivi, a dotiču se presjeka naše povijesti, religije i života na Zemlji od samih početaka. Teme razgovora su iznimno intrigantne, a scenarij je toliko dobar da su loši glumci, scenografija (koje gotovo nema) te jako mali budžet filma potpuno nebitni i ne umanjuju užitak koji nam ovaj fanstastičan film pruža.
Kao što sam već spomenuo ranije, oko Johna su okupljeni njegovi kolege, profesori sa sveučilišta i to sa jako dobrim razlogom. Na jednom mjestu imamo profesore povijesti, biologije i geografije, arheologa, psihologa, antropologa, vjeroučitelja i druge. Svaki od njih je vrlo stručan u svojoj profesiji i ima široka saznanja, a samim time je i idealan sugovornik za gore spomenute teme. No, iako njihovo znanje nije upitno, do izražaja dolazi njihovo nepovjerenje i skeptičnost prema onim stvarima koje su im strane i sa kojima ih nitko dosad nije suprotstavio. Pretpostavljam da je tu redatelj htio pokazati kako reagira ljudska psiha na nove i nepoznate nam stvari. Prva faza je negiranje i opovrgavanje onog što smatramo nemogućim. U toj fazi dolazi podsmijeh, ruganje te napad na ono što nam je strano. Tako su se stvari odvijale i nakon što je John rekao istinu svojim prijateljima. U početku mu nitko nije vjerovao. Mislili su da se šali, da je pijan ili nadrogiran, možda čak i lud. Sva mišljenja koja su dotad imali o Johnu padaju u vodu. Tada dolazi druga faza - razmišljanje, pomirenje i suočavanje. Preispitivanje samog sebe da li je to moguće i postoji li ikakva šansa da John govori istinu. Kad smo već kod toga, kako mi možemo znati što je moguće, a što nije? Potrebno je zapitati se da li je moguće samo ono za što mi mislimo da je moguće? Nije. Imamo veliki broj informacija, ali neke događaje i pojave ne možemo ni dan danas objasniti nikakvom metodom niti znanošću. Uvijek se sjetim razgovora sa svojim tatom kada smo komentirali kako bi čovjek koji je živio prije 500 godina reagirao na današnji svijet. Da li bi on mislio da je nemoguće prekidačem na zidu dobiti svjetlost? Da možemo telefonom pričati sa osobom koja je na drugom kraju svijeta? Televiziju, mobitele, internet neću niti spominjati. Vjerujem da ste shvatili poantu. Ono što nam se danas čini apsolutno nemogućim, ne znači da će tako ostati i u budućnosti.
Nakon što su ostali odlučili dati priliku Johnu da ispriča svoju nevjerojatnu priču i da ih uvjeri u to što govori, dolazi ono najzanimljivije. John navodi samo osnovne stvari, a daljnji dijalog usmjeravaju ostali sudionici razgovora. Oni postavljaju pitanja, a John daje odgovore. Ako niste dosad pogledali film, a spremate se uskoro, probajte se pripremiti unaprijed i razmisliti o pitanjima koja bi postavili osobi kao što je John. Čovjek je kao biće vrlo znatiželjan, voli puno ispitivati i istraživati. Ali jesmo li uvijek spremni na dobivene odgovore? Najčešće nismo. Tako je i filmu, Johnovi odgovori neće zadovoljiti njegove sugovornike koji će se vrlo često naći ljuti i uvrijeđeni. John će ispričati kako je živio svuda po svijetu, od Dalekog Istoka, Mezopotamije, Rimskog Carstva, Amerike... Spomenut će brojne poznate povijesne ličnosti kao što su Buda, Isus, Mojsije, Van Gogh, Beethoven, Kolumbo i mnoge druge. Ono što mi se nije svidjelo je smjer u kojem je otišao razgovor u drugom dijelu filma. Kao što možete zaključiti iz spomenutih osoba, jedan dio razgovora se vodio o religiji. Smatram da je to pomalo bilo nepotrebno, da je to više osobna stvar svakog pojedinca i da je bilo mnogo drugih tema koje bi bile puno zanimljivije. Ali, sugovornici su određivali smjer razgovora i postavljali pitanja, a već sam spomenuo da upravo oni predstavljaju čovjekovu narav i psihu. Normalno je da se potežu vječna pitanja, o postanku svijeta i o religiji. Dvije teme o kojima se priča otkad znamo da svijet postoji. Odgovora ima jako jako puno, a svatko misli da je njegov točan. Čovjek mora imati nešto u što će vjerovati i što će prenijeti budućim generacijama. Svijet oduvijek tako funkcionira.
Vratit ću se na vječnu mladost i besmrtnost. Svatko tko je pogledao ovaj film vjerojatno više nikad neće poželjeti biti besmrtan. Koje su uopće prednosti besmrtnosti i zašto bi netko htio živjeti vječno? Recimo da neki čovjek može živjeti vječno. Da li bi on bio ispred svijeta u kojem živi? Da li bi se po nečemu isticao? Da li bi bio pametniji? Vjerojatno ne bi. Ljudski mozak je ograničen i vrlo često ga uspoređuju sa pločom za pisanjem. Možete pisati po ploči i tako stavljati informacije i znanje u svoju glavu, ali kada ispunite cijelu ploču morate pisati preko starijih informacija ili pobrisati sve i krenuti iz početka. Čovjek koji živi vječno ne može biti niti sretniji jer mora naučiti da se ne veže za nikog i ne može imati obitelj niti stalne prijatelje. Niti mjesta gdje živimo nisu ista kao što su nekoć bila. Tamo gdje je nekad bila livada i šuma, sad je autocesta ili zgrade. Koja je onda poanta besmrtnosti ili eliksira mladosti?
Moram spomenuti čovjeka prema čijem scenariju je snimljen "The Man From Earth". To je majstor SF priča Jerome Bixby koji je najpoznatiji kao scenarist legendarne serije "Star Trek". Zvuči nevjerojatno kako je redatelj uspio snimiti ovako "miran" film iz jedne SF priče. S druge strane, dugo nakon filma u nama će ostati veliki nemir i razmišljanje. Razmišljao sam kako bi ovaj film izgledao da je imao bolje glumce, da je imao veći budžet i da su se sve Johnove priče mogle i scenski prikazati. Ali, mislim da to onda ne bi bilo to. Ovako smo dobili (pre)kratki film koji je iznimno poseban i možemo samo žaliti što nije trajao još bar pola sata. Ideja je bila odlična, izvedba također, ali na kraju smo htjeli još više! To dovoljno govori koliko je dobar.
OCJENA 9/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.