Onaj osjećaj koji izaziva noir, onaj gorko-slatki kraj filma nakon kojeg se želiš osvrnuti preko ramena i uvjeriti se da ipak nije sve tako crno. Taj osjećaj blage morbidnosti i straha, pravog straha koji ne proizlazi iz količine krvi i efekata na ekranu nego iz čiste, nepatvorene jeze. Teško je to danas postići. Pozornost i naglasak su redovito na vizualnosti, a elementi priče ostaju u zapećku, nebitni, jer ako je efektno onda je i zanimljivo. Uz preuzet rizik da zvučim kao čangrizavi starac reći ću samo da je lijepo naići na film koji me vraća u doba noira, a opet je svjež i napravljen za današnje doba. "Čovjek iz Rena" je, za razlliku od recentnih naslova s tom namjerom, puno vjerniji noir predlošku i osjećaj jeze koji budi je, barem kod mene, iskreniji. To ne znači nužno da je bolji film od npr. "Nestale", već samo da je svoju svrhu odradio uvjerljivije iako ima iritirajućih nedostataka koji su se lako mogli izbjeći.
"Čovjek iz Rena" zanimljiv je na nekoliko razina. Film pratimo kroz dvije priče. Pred nama se otpetljava potraga šerifa Paula del Morala uz okruga San Marco u predgrađu San Francisca za čovjekom kojeg u prvim minutama filma u neprohodnoj magli udari autom i misterij japanske spisateljice Aki koja u SAD-u pokušava pobjeći od same sebe i slave koju su joj donijeli njeni kriminalistički romani. Prva priča odvija se na engleskom, druga na japanskom jeziku. Film je prepun tih interkulturalnih referenci pa ga možemo promatrati i kao narativni sukob ta dva svijeta. Mana mu je spori početak koji bi se još i mogao opravdati potrebom da se otvore sve karte jer se misterij filma riješava na nekoliko razina, ali ono što zaista usporava film su neki nepotrebni likovi (prije svih šerifova kćer Teresa) koji kroz čitav film i nemaju neku svrhu niti je njihova priča dovoljno razvijena da bi bila zanimljiva.
Zanimljivost filma počinje u trenutku kad se priče počnu spajati. U trenutku kad se del Moral odmakne od matičnog okruga (i svoje kćeri) njegov lik dolazi u potpunosti do izražaja, a izvrsna gluma Pepea Serne (kojeg pamtimo u epizodnim ulogama u brojnim kultnim filmovima, "Scarface" i "Crna Dalija" prije svih) polako preuzima film i daje mu na dinamici. Zapravo, scene u kojima je Serna sam nositelj radnje, uz scene koje uključuju japansku spisateljicu Aki (Ayako Fujitani) glavni su adut ovog filma. Fujitani je fatalna žena, klasični noirovski lik s modernom perspektivom. Ona je za likove fatalna koliko i za sebe, ali njen lik nam prije svega budi simpatije. Nekako kroz film imamo predosjećaj da je baš Aki ključna za rasplet, ali nije nam baš jasno kako. Zaključujemo to iz atmosfere filma, kadrova, pojedinih detalja u inerijeru, pa čak zaključujemo to i u kadru vođenja ljubavi. Svjesni smo od početka kako je Aki ključ zagonetke i da njena priča nije bez razloga u središtu filma, ali nam nije jasno kako.
Vrijedi istaknuti i trećeg lika koji djeluje kao svojevrsni "deus ex machina". Naslovnog "čovjeka iz Rena" glumi Kazuki Kitamura i svojom glumom i ekspresijama lica daje naslutiti kako u ovom modernom pristupu klasičnom noiru imamo i "fatalnog muškarca" jednako kao i fatalnu ženu. Na koji način će se njihov "fatalitet" sudariti neću ovdje otkrivati samo ću reći da je "Čovjek iz Rena" film prepun preokreta pa će se i ono što pretpostavljate nekoliko puta promijeniti do odjavne špice.
Tijekom filma zapazit ćemo nekoliko posveta klasičnom noiru. Od već spomenute prve scene u gustoj i neprohodnoj magli kroz koju je nemoguće vidjeti šerif udari pješaka, pa do kulisa San Francisca u kojem se odvijaju neki od najuspješnijih noirovskih naslova film odiše nostalgijom. Kad se tome pridodaju gotovo šerlokovske osobinje glavnog ženskog lika i čista suprotnost njenog muškog pandana (Aki i Del Moral) još je jedan noirovski kriterij zadovoljen. No, ne smijemo zaboraviti kako je ovo ipak neo-noir ili moderni noir. U njemu su, naravno, stvari izokrenute. Do kraja filma nije nam jasno tko je tu žrtva, a tko krivac i u čemu je u stvari glavna poanta svega što se pred nama događa. To pitanje tjera gledatelja da do kraja pogleda film. Naslov koji je možda donekle predug, kojem je tempo mogao biti i bolje dorađen ali isto tako naslov koji te, nakon što završi, tjera da osjetiš onaj osjećaj nelagode i morbidne jeze, osvrneš se preko ramena i osjetiš sretnim jer je, eto, to sve fikcija.
"Čovjek iz Rena" nije remek-djelo. No, film je to u kojem će fanovi uživati. Redatelj Dave Boyle napravio je začuđujuće dobar posao s obzirom na očekivanja, a isprepletenost japanskog i američkog utjecaja u filmu i dodatni je razlog za pogledati film. Oni željni dobre misterije neće požaliti. Za one druge ionako ima u kino ponudi i previše naslova u kojima efekti dominiraju. Ne kažem da je to loše, ali dobro je kad te nekad film podsjeti na nostalgično doba u kojem se i s malim budžetom znalo gledatelje ostaviti bez teksta.
OCJENA: 7/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.