DANČI BIRA: "Kwaidan" (1964.) - nezaboravno remek-djelo ispred svog vremena.


Priče s fantastičnom podlogom, s idejom mita oduvijek su imale posebnu privlačnost. Još od „Najljepših priča klasične starine“ Gustava Schwaba pokazivao sam sklonost legendama, a odrastanje uz bajke (u čijoj su podlozi obično legende) učinilo mi je zanimljivijim i takve priče na filmskom platnu. Ono što nisam znao, doduše, je da su legende u pozadini bajki često tamne i stravične, a i da ono što nas uče ne mora biti nužno ono što smo naučili kao djeca. Masaki Kobayashi snimio je „Kwaidan“ davne 1964. godine. Film funkcionira kao zbirka japanskog folklora u kojem se svijet duhova i svijet ljudi međusobno isprepliću u različitim vremenskim periodima. „Kwaidan“ je jedan od vizualno najzanimljivijih filmova koje sam u životu pogledao, a svaka od četiri priče ima svoju važnost u razumijevanju cjeline. „Kwaidan“ je klasik, ali i istinsko remek-djelo u kojem će uživati oni koji traže film u kojem su i vizualno i narativno na vrlo visokoj razini. 


Kroz četiri priče „Kwaidan“ nam govori o tome kako svijet duhova i svijet ljudi nisu nužno međusobno nepovezani. Kroz Crnu kosu, Ženu u snijegu, Bezuhog Hoichija i Šalicu čaja priče u „Kwaidanu“ funkcioniraju kao niska u kojoj svaki element dodaje priči dodatni začin dok se na kraju ne stvori upitnik iznad gledateljeve glave koji ga, kao što je slučaj sa svakom bajkom (mitom i legendom), tjera da se zapita što je to ustvari smisao života. Iako je „Kwaidan“ u osnovi zbirka priča o duhovima treba razlučiti specifične poruke i učinak svake priče na onog tko film promatra. U „Crnoj kosi“ ćemo tako razmišljati o posljedicama ljudske sebičnosti, u „Ženi u snijegu“ o iskrenosti i povjerenju u obiteljskom životu, u „Bezuhom Hoichiju“ će slijepi glazbenik (u jednoj od najefektnijih scena u povijesti kinematografije) pokušati istražiti razmjere žrtve podnesene kako bi odagnao stravu koja se nalazi oko njega. Slijep za stvarni svijet sebe, onom duhovnom je kroz svoje glazbeno umijeće neobično otvoren. No, da bi tranzicija između ta dva svijeta prošla uspješno morat će se prilagoditi na načine koji su, na neki način odlična paralela europskog mita o Odiseju i sirenama. Naposljetku, posljednja priča „Šalica čaja“ djeluje kao zaokruženje cijelog narativa. Kao da nas čitav film uvjerava kako duhovi postoje, kako mogu biti različite naravi i kako (ako odbijemo povjerovati u njih) možemo proživjeti najrazličitije posljedice. Posljednja je priča ovdje kruna radnje jer predstavlja metaforičku borbu razumskog i natprirodnog, samuraja i duha. 


Ideja da se film podjeli u ovakve segmente jedan je od najvećih aduta filma. Četiri različita segmenta u različitim vremenskim razdobljima omogućila su redatelju igranje vizualnim mogućnostima koje su, moram to istaknuti, i danas zapanjujuće. Uzevši u obzir da je „Kwaidan“ nastao prije 50 godina nije ni čudo da i danas predstavlja film kojem se ljubitelji filma vraćaju s neskrivenim oduševljenjem. Kadrovi koje Kobayasihi unosi u film su isprepletene niti prirodnog i natprirodnog, pa čak (u trećoj priči) i nadrealnog. Osjećaj fantastike i horora ne proizlazi iz efekta „krvi i mješanog mesa“ kao u mnogim modernim hororima već iz stvarnog propitkivanja ljudskih želja i egzistencije i osjećaja jeze koji iz tog proizlazi. Jer, u „Kwaidanu“ je svaka priča metafora za sebe. „Duhove“ koji joj pripadaju možemo pronaći svaki dan: dok tražimo posao, dok se svađamo sa šefom, dok se želimo baviti umjetnošću a stvarnost nam je rad u kafiću... Takvi su „duhovi“ u „Kwaidanu“ dovedeni do ekstrema. Prikazani su doslovce – genijalno. Zato treba pohvaliti i Yoshija Miyajimu, čovjeka koji se sa svojom fenomenalnom fotografijom i prikazima boja učinio ovaj film nezaboravnim. 


„Kwaidan“ je klasik Masukija Kobayashija, čovjeka koji je filmskoj umjetnosti dao „Ljudsko stanje“ (film u kojem su užasi rata prikazani s užasavajućom realnošću), „Harakiri“ i „Pobunu samuraja“. Čovjek je to koji je po mnogo čemu utjecao na današnje redatelje i koji je bio evo i 50 godina ispred svoga vremena. „Kwaidan“ je zasluženo dio „Criterion kolekcije“ i jedno od onih remek-djela kojima se uvijek dobro iznova vratiti. 


Ocjena: 10/10
IMDB

Ocjena čitatelja:


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.