RECENZIJA: Fenomenalni Jason Segel i Jesse Eisenberg će vam ispričati kako je izgledao "Posljednji intervju / The End of the Tour" (2015.)

Svakodnevno do nas dopiru vijesti o problemima poznatih zvijezda, ali im rijetko pridajemo veliku pozornost. Često je jedini odgovor na vijest o smrti hollywoodske zvijezde odmahivanje rukom i ponavljanje ustaljene mantre : "Nije sve u parama!". Čudno smo društvo, ponašamo se kao da netko od poznatih glumaca, pisaca ili glazbenika nije čovjek kao i mi. Ponašamo se kao te ljude kroz život vodi samo novac koji ih kvari i uništava, kao da nemaju svoje probleme baš kao što i mi imamo svoje. Depresija nije pretplaćena na bogate, svi mogu biti njome pogođeni. Sve dok se ne dogodi nama postoji dobra šansa da naši stavovi i o samoj bolesti budu prilično iskrivljeni. Lako je reći "to je sve u glavi" ili "da mu nije dosadno ne bi razmišljao o glupostima" ali treba se postaviti u kožu osobe koju je snašla ta nesreća i pokazati malo empatije, čak i kad ne razumijemo o kakvoj se bolesti radi. Pobuđivanje empatije i svijesti o težini depresije kao psihičkog stanja je jedan od glavnih ciljeva filma o kojemu danas pišem, a koji ulazi duboko u temu o kojoj malo tko voli pričati.

Redatelj filma je James Ponsoldt, čovjek bez pretjeranog iskustva koji se uhvatio u koštac sa jako osjetljivom temom i uspio snimiti sjajan film. Prema knjizi Davida Lypskog, kojeg u filmu glumi Jesse Eisenberg, napravio je film koji će definitivno proći nezapaženo (već prolazi) kod šire publike. Film je bez skupih specijalnih efekata, eksplozija, sexa ili bilo čega drugog što se prodaje u Hollywoodu, ali se zato izdvaja od ostalih sa fantastičnim dijalozima, temeljenima na sjajnoj pozadinskoj priči kroz koju se promoviraju neke neuobičajene teme, koje nas tjeraju da se zamislimo. Radnje se vrti oko petodnevnog intervjua između Davida Lypskog, novinara koji radi za "Rolling Stone", i proslavljenog književnika Davida Fostera Wallacea (Jason Segel). Zanimljivo je vidjeti Segela u ovako ozbiljnoj ulozi, navikli smo na njega kao na glumca u komedijama koje to zapravo nisu i na njega kao Marshalla Eriksena, iz TV serije "How I Met Your Mother". Do ovog filma nisam mislio da Segel može pružiti kvalitetnu izvedbu u nekom ozbiljnijem filmu, ali sam se prevario. Segel i Eisenberg su kroz nešto manje od dva sata beskrajnih dijaloga odglumili dvije itekako dobre uloge, čak bih rekao odlične.

Lako me kupiti dobrim scenarijom, a Donald Marguiles je ovdje odradio takav scenaristički posao da me odmah i rezervirao za sljedeći film. Nije lako pisati scenarij za film koji se temelji na dijalogu dvaju likova i u kojem se ne događa gotovo ništa osim samog razgovora. Marguiles je napisao tečan scenarij koji je omogućio da svi dijalozi budu još stepenicu prirodniji nego što bi bili da se gledaju samo glumačke sposobnosti uz prosječan scenarij. Radi se o scenaristu koji nas upoznaje s Wallaceom do svakog i nasitnijeg detalja njegovog života a u isto vrijeme drži u neizvjesnosti po pitanju Davida Lypskog s kojim nas odbija upoznati do kraja. Sigurno da dobar dio zasluga ide i redatelju ali ono čime se "The End of the Tour" može pohvaliti u konkurenciji ovogodišnjih drama je besprijekorno napisan scenarij i glumci koji uspijevaju bez previše dramatiziranja pružiti jednu duboku i pamtljivu izvedbu. "The End of the Tour" gotovo sigurno neće dobiti onoliko vremena koliko zaslužuje od američke (ne)zahtjevne publike ali će ostati zapamćen od onih koji ga pogledaju kao jedan od najpodcijenjenijih filmova 2015.

Ponsoldt kroz priču postavlja niz pitanja na koja se ne može dati odgovor "na prvu" tj. bez da se čovjek zamisli nas samim sobom. Pitanja su to poput: "Što je zapravo važno u životu?", "Hoću li biti sretniji ako postanem netko drugi?", "Jeli samoća zapravo tako loša?", "Zašto baš ja?". Sve to su Vam scenarist i redatelj spremni podsvjesno ubaciti u glavu ako pogledate ovaj film. Pretpostavljam da vas ima dosta koji samo čitajući ova pitanja polako promišljate koji bi bili vaši odgovori. Svi se kad tad zapitamo poneko od ovih pitanja ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo ali za njih ne postoji univerzalno rješenje. Ono što me najviše impresioniralo je način na koji Ponsoldt ubacuje u film "sporedne" teme, ali ih izvanredno balansira s glavnom i ne dopuštajući nijednoj da preuzme priču. James Ponsoldt je napravio jedan drugačiji film. Kad je završio nisam imao osjećaj kao da sam gledao ovako ozbiljnu dramu već kao da sam se družio sa dva jako dobra prijatelja. Nevjerojatno je da jedan film može gledatelja uvući do te mjere. Film je to koji potencira čudnovatost "unutarnjih" svjetova i odaje počast čudu ljudske psihe na maestralan način.