"The Man in the High Castle / ČOVJEK U VISOKOM DVORCU" (2015.) - Što da su nacisti dobili rat?


Romanima Phillipa K. Dicka treba pristupati oprezno. Nabijeni filozofijom, društvenom kritikom i introspektivnim procesima predstavljaju teško štivo za ekranizaciju. Amazonova ekranizacija „Čovjeka u visokom dvorcu“ potvrđuje tu tezu i kroz deset nam epizoda daje primjer kako pristupiti ekraniziranju alternativne povijesti. Serija je ambiciozna dok kao i roman govori o realnosti u kojoj su Sile Osovine dobile Drugi svjetski rat. Producent serije je Ridley Scott, a tvorac Frank Sponitz. Sponitz je najpoznatiji po svom radu na „Dosjeima X“ gdje je kao producent i scenarist surađivao na nekima od najboljih epizoda. „Čovjek u visokom dvorcu“, u skladu s reputacijom kakvu bismo očekivali od spomenutog dvojca, doseže visoko postavljenu letvicu. Koliko god su priče „što bi bilo kad bi bilo“ zahtjevne za ekranizaciju, „Čovjeka u visokom dvorcu“ treba pogledati. Amazon je, usuđujem se reći, ovom serijom dao još jedan argument u prilog tezi kako je trenutno najbolja televizija ona koja se odvija na posebnim kablovskim ili streaming servisima.


U jednom od intervjua odrađenih u svrhu promocije „Čovjeka u visokom dvorcu“ Sponitz kaže kako je „dovoljno teško i skupo raditi period-dramu u normalnim okolnostima, ali još je teže raditi period-dramu o vremenu koje nikad nije postojalo.“ Imajući na umu ovu Sponitzovu rečenicu, pokušat ću recenzirati seriju bez namjere da pritom pokvarim užitak gledanja. S obzirom da sam čitao knjigu, te sam zbog toga svjestan izmjena pri adaptaciji romana dotaknut ću se malo i tog specifičnog problema. Jedan od glavnih aduta „Čovjeka u visokom dvorcu“ svakako je tmurna atmosfera koju stvaraju šezdesete nakon nacističke pobjede u Drugom svjetskom ratu. Na Franklina D. Roosevelta je izvršen atentat još u tridesetima, a njegovi su nasljednici bili preslabi vođe da bi u jeku izolacionističke politike povukli ključne poteze, Staljin je umro još '49, a američki je kontinent podijeljen na tri zasebne države. Pacifičke Države Amerike (zapad), Neutralnu Zonu (države Stijenjaka) i Veći Nacistički Reich (istok današnjeg SAD-a). Zanimljivo je prilikom poigravanja tim nepostojećim vremenom primijetiti kako je Phillip K. Dick primijenio znanja iz povijesti koja se zaista dogodila. Paralele su jasnije kad se uzme u obzir godina radnje (1962.). Te iste godine svijet je u stvarnosti došao na rub nuklearnog sukoba, Kubanska kriza umalo je zaratila aktere Hladnog rata. U romanu, a i seriji, Japan i Njemačka nalaze se u stanju Hladnog rata, s jasno izraženom Njemačkom dominacijom. Nacistički Reich će, čini se, u eventualnom sukobu odnijeti jasnu pobjedu. „Čovjek u visokom dvorcu“, barem u ovoj prvoj sezoni, jednu od glavnih niti radnje vrti oko likova koji žele bilo spriječiti, bilo prouzrokovati rat. Korištenje motiva stvarnosti u fikcionalnom romanu još je izraženije u motivu mikro-filma, prošvercanog s njemačke na japansku stranu kako bi Japan dobio priliku izgraditi atomsku bombu i na taj način dovesti potencijalni sukob velikih sila u pat poziciju kakvu poznajemo iz ove naše, stvarne povijesti.


No, kako to obično biva, igre velikih sila ne prolaze bez posljedica po obične, male ljude. Pobjeda Sila Osovine znači da postoji još uvijek aktivan Pokret Otpora, ali i da su nacistički rasni zakoni usvojeni na većem dijelu američkog kontinenta. Što to znači za Židove, invalide, rasno nečiste i sl. ne moram posebno naglašavati. Nimalo slučajno, glavni likovi serije odražavaju te probleme. Juliana Crain (Alexa Davalos) kod svoje sestre Trudy (Conor Leslie) u ključnom trenutku pilota pronalazi zabranjeni film koji, navodno, distribuira „Čovjek u visokom dvorcu“ iz naslova. Juliana živi život koji se ni po čemu posebno ne ističe, a ona i njen momak Frank Frink (Rupert Evans) nastoje u sustavu izopačenih vrijednosti ostati „ispod radara“. U pilotu, također, vidimo još jednog lika. Joe Blake (Luke Kleintank) momak je čije su nam odanosti nejasne. Ne znamo kojoj točno strani pripada, a njegov i Julianin put će se neizbježno sresti. Film je važniji od ljudskih života. Medij je to, kako nam autori kažu, koji može donijeti promjenu.


Ako ste čitali roman, iz gornjeg ćete odlomka primijetiti značajne razlike. Najvažnija je razlika, čini mi se, uvjetovana medijem. Dok je u romanu predmet subverzije roman „Skakavac pritiska“, ovdje se radi o filmovima. Ispočetka su to tzv. news-reelovi, kasnije i neke naprednije filmske konstrukcije koje će, svaka na svoj način, služiti kao katalizatori radnje i postupaka likova. Zanimljivo je što u romanu, više nego u seriji Phillip K. Dick govori o pozitivnom utjecaju istoka na zapad, kroz čestu upotrebu proročanstava. U seriji je to manje izraženo, ali dano je dosta truda kako bi i antagonisti dobili ljudske osobine. „Čovjek u visokom dvorcu“ je ovdje mentalna kategorija. On je duhovno na višoj razini od svijeta koji ga okružuje. On je sredstvo otpora nelogičnom i neljudskom režimu. Atmosfera serije to naglašava. Otpor nekad kreće i od samog režima. Inverzija je jasna. Serija je čitav svijet okrenut naopačke. Svijet je to koji se u našoj stvarnosti nije dogodio, ali je itekako moguć. Upotreba filmova umjesto knjige, više verzija moguće stvarnosti i reakcije likova ne sve to skupa samo su dodatan začin, druga perspektiva. Reakcija na režim, reakcija na neljudskost prije svega je stanje duha, prije svega odabir. Hoćemo li se oduprijeti pitanje je postavljeno svima. Svatko za sebe mora – odabrati.


Serija tu adaptira roman. Nominalni antagonisti prikazani su višeslojno. Nobosuke Tagomi (Cary-Hiroyuki Tagawa), ministar trgovine Pacifičkih Država Amerika, jedan je od onih dužnosnika koji ostaje na poziciji kako bi umanjio moguću štetu. Dobro je da su autori serije pobjegli od demoniziranja svih Japanaca (kakvo smo mogli vidjeti u filmu „Unbroken“ A. Jolie), a zanimljivo je i to što su kvalitetno ocrtali tanku liniju moralne ispravnosti po kojoj hoda netko tko u takvom režimu djeluje. Tagomi ustvari nije u dilemi. Ona se nameće nama. Kad si dužnosnik u neljudskom i vojno kontroliranom režimu kakav je japanski militarizam, je li bolje ostati na poziciji i spasiti što se spasiti da ili je bolje maknuti se i ne učiniti ništa? „Čovjek u visokom dvorcu“ zorno pokazuje kako je odgovor na to pitanje lako dati s vremenske distance, ali u žiži zbivanja i u vremenu u kojem se pitanje postavlja; granica odgovornosti je jako tanka.


Njegov antipod, barem što se japanske strane tiče, je Inspektor Kido (Joel de la Fuente). Kido je jedan od onih makjavelističkih djelatnika tajnih službi kojem je za postizanje cilja sve opravdano. „Konačno rješenje“, istrebljenje Židova, pokazalo se podobnim i za potčinjavanje Afrike koja je gotovo u potpunosti postala robovska radna snaga. No, ono što nam ova serija svakako pokazuje ideja je prema kojoj „konačno rješenje“ nikad ne prestaje. Uvijek će se, naime, naći neki drugi „Židovi“ zbog kojih će se provoditi.


Kad su Nijemci u pitanju stvari su fokusirane na  Obergruppenführera Johna Smitha (Rufus Sewell). Smith je nacistički dužnosnik u New Yorku sa zadatkom skupljanja svih filmova „Čovjeka u visokom dvorcu“. Koordinacija napora prema Pokretu Otpora i stvarnom mističnom „Čovjeku u visokom dvorcu“ nije lak zadatak, a njegova bezrezervna vjera u režim koji predstavlja, zajedno sa svim njegovim opačinama doći će na kušnju nekoliko puta u toku serije. Upravo su scene u kojima Joe Blake i John Smith razgovaraju jedne od karakterno najzanimljivijih u čitavoj seriji. Što se tiče negativaca, vrijedi istaknuti i Maršala (Burn Gorman), klasičnog lovca na glave, koji lovi židovske izbjeglice i protivnike režima u Neutralnoj Zoni.


Osnovna potka je višeslojna, postavlja se pitanje hoće li likovi u takvom okruženju shvatiti što se krije u filmovima koje distribuiraju, hoće li ih sačuvati od Nacista i je li promjena u takvom sustavu (koji su sjajno opisali Solženjicin i Bulgakov) uopće moguća? U samo deset epizoda dobili smo prilično jasne konture svijeta u kojem se serija odvija, ali i naznake u kojem bi smjeru priča mogla ići dalje. SF element će vjerojatno u narednim sezonama biti još i snažniji. Tu se nekako krije i najveća zamjerka koju imam na samu seriju. Iako su Ridley Scott i Phillip K. Dick već s „Istrebljivačem“ ostvarili jednu od najuspješnijih suradnji u povijesti filmske umjetnosti, roman „Čovjek u visokom dvorcu“ možda bi bolje prošao kao mini-serija. S obzirom da se radi o romanu od 259 stranica, pitanje je koliko će scenaristi moći razvući priču bez da ju razvodne. Jasno mi je kako funkcionira današnja televizija, ponuda-potražnja, gledanost, laude i kritike; ali sam svejedno mišljenja da neke priče ne treba nepotrebno razvlačiti.


Pojednostavljeno, u „Čovjeku u visokom dvorcu“ govorimo o ljudima kojima je naša stvarnost SF. Također, govorimo i o rijetkoj kvalitetnoj ekranizaciji podžanra alternativne povijesti. No, serija i roman su istodobno i alegorija, prikaz multi-svemira u kojem je svaka mogućnost ostvarena. Kod Phillipa K. Dicka, ali i kod Čovjeka u visokom dvorcu (ovaj put namjerno bez navodnika) novčić je stalno u zraku. Na koju će stranu pasti? Glava ili pismo? Otpor ili apatija? To na kraju moramo odabrati – mi. Zato treba pogledati ovu seriju. Riječ je, svim izmjenama usprkos, o jednoj od najboljih adaptacija SF romana u zadnjih par godina.





Ocjena: 9/10

Ocjena čitatelja:


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

1 komentari:

  1. Jesi ti pogledao seriju? Serija je priglupa i simplisticka. Moralne dileme su na razini gospodara prstenova i nemaju nikakvu dublju poruku. Likovi su stereotipicni i nenude nikakvu dubinu. Bavljenje tematikom sto ce napravit dobri ljudi u losem okruzenje je prastaro i nema nikave veze sa fikcionalnom proslosti. Pogotovo onom koja se sluzi deus ex machina rjesenjima.

    OdgovoriIzbriši