Mlađe će se generacije Bryana Fullera sjetiti po "Hannibalu". Mi nešto stariji sjetit ćemo se s čežnjom jedne druge serije koja se s velikom strašću gledala tijekom emitiranja na HRT-u. "Tko živ, tko mrtav" ili u originalu "Dead Like Me" serija je o Georgiji Lass (Ellen Muth) koju za vrijeme pauze od dosadnog činovničkog posla prvi dan na poslu u glavu pogodi zahodska školjka sa svemirske postaje. Peh. No, njene nevolje tu ne prestaju. "Tko živ, tko mrtav" je serija koja se poigrala s onim što se događa nakon smrti. Georgia će tako postati "kosac", osoba koja izvlači duše iz tijela umrlih netom prije nego što napuste ovaj svijet. Njene osebujne pustolovine su jedna od najzabavnijih serija nultih godina, a ona i njeni kolege kosci su nas proveli kroz sve postojeće emocije uz dodatak genijalnog, morbidnog humora kakav od te serije nisam vidio na malim ekranima. U čemu je privlačnost Georgije Lass i čitavog morbidnog koncepta? Što je toj seriji dalo kultni status koji danas uživa i zašto velika većina fanova žali što nikad nije na prigodan način dovršena? "Dead Like Me", morbidnoj tematici usprkos, jedna je od onih serija koja mami osmijeh na lice. Pomisliš "ubijena zahodskom školjkom sa svemirske postaje - koji blesavi koncept", a onda negdje na pola prve epizode shvatiš da je baš u karikaturalnosti i besmislenosti tog čina sadržan sav humor i ironija života (i smrti) Georgije Lass.
Već u prvom kadru serije daje nam se do znanja kakva će biti radnja. Kadar na prekrasnu ženu i rečenica "ne, to nisam ja" već nam pokazuje da će ova serija biti odmak od običnog, a kad se kamera zaustavi na Ellen Muth i rečenici "ovo sam ja" shvaćamo kako je ona obična, neugledna djevojka koja se našla u neobičnoj situaciji. Georgia, naime, nije djevojka koja će se svima svidjeti. Njen adolescentski bunt nije simpatičan i njen pogled na svijet podsjeća na tinejdžere koji pljuju po svemu živom na društvenim mrežama i ništa im se ne sviđa, samo što u njeno doba nije postojao Facebook niti takav medij za izljevanje frustracija. Tinejdžeri su, uostalom, oduvijek gnjevni na cijeli svijet. No, ako ga u trenutku kad misliš da ti je život besmislen i da nemaš zašto živjeti doživiš tako bizarnu situaciju kao što je, primjerice, pad zahodske školjke sa svemirske postaje shvatit ćeš da se za život ipak vrijedi boriti. Georgia, dakle, postaje "kosac". Njen zadatak je pronaći žrtve nesreća i "izvući im dušu iz tijela prije nego nastupi smrt". Živopisni likovi i situacije koje pritom susretne natjerat će nas da se nasmijemo, ali i da shvatimo koliko je život u principu dragocjen.
Poseban su začin serije njeni kolege "kosci". Rube (Mandy Patikin) je uz Muth glavni adut serije. On je poslovođa, šef kosaca koji im daje zadatke. Ime na post-it papiriću označava osobu koja mora umrijeti. "Kosac" ne dobiva ništa drugo nego samo ime i sat. Sve ostalo mora prepoznati sam. Mason (Callum Blue) i Roxy (Jasmine Guy) upotpunjuju trio Georgijinih kolega i na svoj način dodaju notu humora priči koja bi bez njih možda prešla granicu između morbidnog humora i neukusa. U svijetu u kojem je sve definirano Georgija se isprva ne snalazi. Ima problema s privikavanjem i poštovanjem autoriteta na isti način na koji je imala problema i dok je bila "živa". Fuller je ovdje iskoristio koncept "nevidljivih ljudi" koji smo već mogli vidjeti u Gaimanovom romanu (i seriji) "Neverwhere". "Kosci" naime nastavljaju živjeti, ali kao "nevidljivi ljudi". Žive u stanovima umrlih ljudi, a zabranjen im je i svaki kontakt s vlastitom prošlošću. Georgiji će to teško pasti, pogotovo u kontekstu njene majke Joy (Cynthia Stevenson) i mlađe sestre Reggie (Britt McKillip). Teško je ostaviti iza sebe život koji nisi pravo ni započeo. Serija uspješno balansira između "slučajeva" i obiteljske situacije Lassovih. Gubitak djeteta izvući će na površinu neke tajne na koje su članovi obitelji namjerno ostajali slijepi, a Georgija će shvatiti koliko je toga u svom "pravom životu" uzimala zdravo za gotovo. Snažan adut ove serije upravo je ta ravnoteža humora i ozbiljnog, ironije i morbidnog.
Ironija je, kažu, oružje inteligentnih. Georgia Lass ima ironije i morbidnosti napretek. Njen odnos prema oba svoja života donekle možemo shvatiti i kao kritiku modernog, brzog načina života. Ta otuđenost kojoj je postala žrtvom još je i pojačana od 2003. kad je serija nastala. One stvarne, važne stvari u životu su (kako je govorio i "Mali princ") očima nevidljive. Tek kad pogledaš život u retrovizoru shvatiš što je važno. Baš su tu ironija sarkazam Georgije Lass u tim turbulentnim godinama ranih nultih glasno odjeknule. Kao i danas, više od deset godina od pilota ove serije, na društveno stanje svijesti oko nas najbolje je odgovoriti ironijom i sarkazmom. Ironija je, kako sam već napisao, oružje inteligentnih.
Na kraju, Fuller, Muth i Patikin sačinjavaju trio koji nosi "Tko živ, tko mrtav." Serija je to koja možda nema kraj kakav smo očekivali, ali koja je gotovo konsenzusno postala kultnom. Popularnost serije rezultirala je i dugometražnim filmom "Tko živ, tko mrtav: Život poslije smrti" iz 2009. koji je pokazao kako, kad fali samo jedan važan sastojak (Patikin), recept neće uspjeti. Film je gledljiv, ali nije dosegnuo kvalitetu i popularnost originalne serije. Sjećam se da smo se nadali (i još se nadamo) kako će netko okupiti staru ekipu i glasu Georgije Lass dati priliku i u ovom desetljeću, ali možda je bolje da neke stvari ostaju tamo gdje im je i mjesto: u nostalgiji i kolektivnoj memoriji.
OCJENA: 9/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.