Oko rijetko kojeg hrvatskog filma se digla takva pompa kao oko “Zvizdana”, novog filma Dalibora Matanića. Razlozi su jasni i ne svode se samo na „Un Certain Regard“ nagradu festivala u Cannesu. Matanićev „Zvizdan“ usredotočio se na poznate teme i obradio ih na ponešto drugačiji način. Način na koji bismo prije navikli od bosanskih ili srpskih filmova, a za koji (barem se tako činilo) hrvatski film nije spreman. Nakon „Halimina puta“ i „Krugova“ dobili smo njihova tematskog nasljednika – „Zvizdan“. To nije, kako neki misle, „film u kojem se radnja događa u podne“. „Zvizdan“, naime, ima nekoliko značenja. Ljudi su kad ih lupi zvizdan ludi, gube kompas, prestanu razmišljati. „Zvizdan“ nas odvodi u tri priče. Priče su to o ljudima u ta luda doba. Snaga filma je što te tri priče razlaže kronološki, a opet i umjetnički, s odličnom fotografijom, režijom i zvučnim efektima, s pamtljivom glumom, ali i s određenim scenarističkim nedostacima koji su možda uočljiviji domaćoj publici.
„Zvizdan“ je bez sumnje ambiciozan projekt. Tri su priče postavljene u tri različite godine: 1991., 2001. i 2011. Sve tri priče su zasebne, u sve tri isti glumci glume različite likove i sve tri predstavljaju proces katarze koji prolaze likovi, gledatelj i suprostavljene strane. U toku gledanja povremeno mi se činilo da je sve to već viđeno, već smo previše sličnih filmova imali prilike pogledati pa se kad netko spomene rat i hrvatski film kosa na glavi krene dizati sama od sebe. No, sva sreća da Matanić nije Sedlar pa zna uzeti već istrošen materijal i skrojiti zanimljivo odijelo.
Gotovo u svim osvrtima na „Zvizdan“ moglo se pročitati kako se radi o art-filmu. „Zvizdan“ je svakako art u onom smislu u kojem je njegov narativ prepušten kameri. Kamera djeluje kao vezivno tkivo sve tri priče. Ne postoji stvarni narator koji bi nam objašnjavao zajedničke elemente triju perspektiva pa je Matanić mudro prepustio kameri da igra njegovu ulogu. Kadrovi u kojima vidimo groblja, morsku vodu, nadgrobne ploče, paukove ili pse pojavljuju se u sve tri priče i u kontekstu u kojem se priča kreće imaju zanimljivu simboliku. Također, posebno se treba osvrnuti na briljantno korištenje zvuka i tišine što je upečatljivo kroz cijeli film, a posebno u trećoj priči. „Zvizdan“ je priča o katarzi. Katarzu prati i suočavanje s prošlošću. Kad se sve to zbroji moram napomenuti kako neće svima uključenima u ratne sukobe devedesetih (s obje strane) biti ugodan za gledanje.
„Jelena i Ivan – 1991.“ , naslov prve priče, već nam daje do znanja o kakvom je filmu riječ. Kroz odnose dvoje ljudi (Tihana Lazović i Goran Marković) Matanić će nastojati ispričati priču o ratu, poraću i miru. No, „Zvizdan“ nije film samo o tome. „Zvizdan“ je priča o ljubavi koja nastoji nadvladati rat. Čovjek se često izgubi u ideologiji. No, kad lupi „zvizdan“, kad zakuha mržnja, tad treba veličati one što u svemu tome ostaju – ljudi. U toj prvoj priči koja me snažno podsjeća na knjigu Dražana Gunjače „Balkanski rastanci“ gledamo priču o dvoje ljudi koji u svojoj mladosti nastoje preduhitriti vjetrove rata. Situacija u kojoj se nalaze podsjeća na sve one ljude koji su se u početku rata našli na suprotnim stranama, a kojima su emocije bile jače od podjela. U Gunjačinoj knjizi ti su rastanci izgledali mučno, a isto izgledaju i ovdje. Teško je biti na strani koja ti pripada po ideologiji kad je ona koja ti po srcu pripada – negdje drugdje. Priče o ljudima koji su uhvaćeni u raskoraku često su gurane u zapećak jer nisu bile poželjne nijednoj strani u sukobu. „Zvizdan“ to mijenja. Upravo jednom takvom pričom započinje svoj katarzični triptih. Priča počinje incidentom 1991., baš kad je sunce najjače. Ivan i Jelena uronili su u vlastite emocije da bi se gledali preko barikada. Jednima je krv uzavrela od ljubavi, drugima od rata. U njihovoj priči, kao i kod svakog rata, postoje samo gubitnici.
Nakon njih, premještamo se deset godina u budućnost. Isti glumci, drugi likovi. „Nataša i Ante – 2001.“. Srpski povratnici vraćaju se u isto mjesto radnje. Raskršće na kojem se nalaze omeđeno je istim elementima koji se u svim pričama ponavljaju. Majka i kćer dolaze u kuću koja je uništena i opljačkana. Svaka sa svojim traumama, svaka sa svojim načinom suočavanja. Kuću im obnavlja Ante, lokalni majstor koji „još nije otišao u grad jer mora prehraniti bolesnu majku“. On je također momak s ratnim ožiljcima. Kad se susretnu on i Nataša postavlja se pitanje što će prevladati? Rat i ideologija ili strast i emocija? Je li trauma jača od privlačnosti? Priča o Nataši i Anti najbolji je dio triptiha. Njena dinamika je važna jer daje drugu perspektivu. Za razliku od prve priče u kojoj je podjela sukobljenih strana crno-bijela, ovdje možemo vidjeti da u ratu nitko ne ostaje pošteđen. Svi koji su u sukobu pate, samo su razlozi različiti. Oni koji ostaju kad rat jednom završi nose se s osjećajem krivnje iako, objektivno, na njima krivice nema. Osim što nastavlja proces katarze koji je započet u početnoj priči ta druga priča dovodi nas do prekretnice, još jednog mentalnog raskršća. Trenutak u kojem si treba priznati da je rat gotov i da se život mora nastaviti. Čak i kad se to prizna najteži dio posla tek slijedi. Ostaje, naime, pitanje u kojem smjeru krenuti?
Završna priča, ona naslovljena „Luka i Marija – 2011.“ završno je poglavlje „Zvizdana“. U njoj je jasno kako sunce polako pada, kako su strasti primirene i kako neka nova generacija započinje život naizgled neopterećen avetima prošlosti. No, ispada kako je to samo privid jer, ponovno s istim glumcima, Matanić priča priču o odgovornosti i sazrijevanju. Čak i kad se djeca ne opeterećuju time tko je ovdje Hrvat, a tko Srbin opterećivat će se roditelji. Podsjetilo me to na onu priču Ante Tomića u kojoj roditelji pitaju sina kad dovede doma svog homoseksualnog partnera: „nije problem, sine, što je peder; ali je li naš ili njihov?“ U glavama pojedinaca uvijek će postojati „naši i njihovi“, ali Matanić u trećoj priči postavlja pitanje može li mlada generacija to nadvladati. S trećom pričom, rekli bismo, i „Zvizdan“ zapada. Ostavlja se nekakva nada, odškrinuta vrata u bolju budućnost, a na svakom gledatelju ponaosob je da zaključi ima li i on sam (a ne samo likovi) snage kroz njih proći. Sjenke ludila, kao da nam redatelj hoće reći, jedan su shizofreni trip. Nova će generacija, nadamo se, odrasti bez njih.
„Zvizdan“ je film o ljudima, sličnim a različitim, koji kroz period od trideset godina ljubavlju nastoje pobijediti ideologije. Kad se tako stvari postave jasna je njegova važnost za noviju hrvatsku kinematografiju. Kroz radnju filma prošiveni su art elementi, potpomognuti vrlo dobrom glumom, koji film čine privlačnim. Bez obzira na to ne mogu mu ne zamjeriti manjak originalnosti u priči. Kroz sve sam tri priče imao dojam kao da sam to negdje vidio, podsjetilo me valjda na previše hrvatskih filmova dosad snimljenih. Ako ćemo pošteno, „Zvizdan“ je zanatski bolji, posebniji od većine. No, falilo mi je likova kakve je spomenuo Srđan Antić u dokumentarnom filmu „Neispričane priče“ Nansen dijalog centra iz Osijeka, falilo mi je ljudi koji su na prostoru bivše Jugoslavije riskirali živote pomažući svojim sugrađanima drugih etničkih pripadnosti. To su u tom filmu radili ne zbog ljubavnog odnosa prema onom kom pomažu (što je slučaj u „Zvizdanu“) nego iz čiste ljudskosti. Imam intimni dojam kako bi, s obzirom na ono što je očito želio postići, s manje crno-bijelih a više takvih likova „Zvizdan“ bio puno bolji film.
Na kraju, drago mi je što je u Hrvatskoj snimljen ovakav film, s ovakvim pristupom recentnoj prošlosti. Žao mi je što nije bilo hrabrosti da ga se učini originalnijim. Odlična fotografija i režija, sjajno korištenje zvučnih efekata i vrlo dobra gluma trebali bi biti recept za vrhunski film. „Zvizdan“ ipak nije dobacio tako visoko. Falilo je ambicioznosti kakvu su imali Golubovićevi „Krugovi“. „Zvizdan“ treba pogledati, film je to vrijedan razmišljanja no domaćoj bi se publici moglo učiniti da reciklira prežvakane teme. Šteta je za ovako dobar film što smo od ranije silovani i zamoreni tom temom. No, hvala Mataniću što mi je vratio vjeru u to da i mi možemo raditi art-film.
Nadam se da neće ostati sam.
Ocjena: 8/10
Ocjena čitatelja:
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.