DANČI BIRA: "FENIKS / Phoenix" (2014.) - priča o krhotinama prošlosti - MovieLand

Žena koja je preživjela koncentracijski logor izvršila je rekonstrukciju lica. Fizički su ožiljci nestali, mentalni su ostali. S novim licem i starim identitetom krenula je u potragu za mužem. Iako su ju svi upozoravali da to ne čini, novi život nije moguće početi dok ne raskrstiš sa starim. Novi početak, naime, opeterećuje grozno pitanje: Je li njen muž bio taj koji ju je izdao nacistima? „Feniks”, izvrstan njemački film redatelja Cristiana Petzolda bavi se Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata. Zemlja je to skršenog ponosa, snimljena tamnim tonovima, u klaustrofobičnim, zatvorenim prostorima. Zemlja je to podijeljena poput plijena na savezničke sektore i tek treba proći tešku bitku suočavanja s prošlošću, a oni koji su preživjeli užase nacizma moraju smoći snage da nastave dalje. „Feniks“ je zato film o skupljanju krhotina prijašnjeg života. Uznemirujuć i tmuran odvodi nas u svijet spletki i intriga ispod kojih se krije istina što nije baš za svačije uši.

„Feniks“ je po mnogočemu zanimljiv film. Prikaz holokausta ne fokusira se na užase koje smo imali prilike vidjeti u bezbroj filmova dosad. Uzeo je individualnu priču preživjele osobe koja je dobila priliku za novi početak, ali nije sigurna da li ga uopće želi. Zanimljivo je što se Nelly (Nina Hoss) čak ni nakon svega ne osjeća Židovkom, njena vjerska pripadnost bila je (i još uvijek je) važna svima osim njoj samoj. Prije rata popularna pjevačica, nakon rata izgubljena i nesigurna žena koja ne može vjerovati nikom. Čini se da ne može vjerovati ni svom odrazu u ogledalu jer lice koje ju gleda nije njeno, ono pripada nekoj nepoznatoj ženi koja tek treba odlučiti što će sa sobom. Iako se čini da svi bolje od nje znaju što bi trebala učiniti (u ovom slučaju otići u Palestinu) Nelly na to nije spremna. Ona je imala život u Berlinu prije rata i taj život nije spremna napustiti.

Glavna intriga ovog odličnog filma sastoji se u odnosu nje i muža. U ulozi Johnnyja Lenza imamo prilike vidjeti Ronalda Zehrfelda. On je i glumački najneuvjerljiviji dio filma. Nisam siguran je li to zbog toga što mu je lik tako napisan ili zato što nema glumački kapacitet da iznese zahtjevnu ulogu gnjide. Da se razumijemo, ne kažem to zbog zapleta jer do kraja filma ne znamo je li on Nelly izdao ili ne (a to na koncu i nije važno) nego zato što se glavni zaplet vrti oko njegove želje da nepoznata žena koju je sreo glumi njegovu ženu što je, pretpostavlja on, preminula u konc-logoru. Nelly je tako dovedena u situaciju da mora glumiti samu sebe kako bi, ispod slojeva laži, otkrila tko se krije iza izdajstva što ju je odvelo u logor. Takva uznemirujuća intriga od Nine Hoss tražila je detaljnu i zahtjevnu glumačku izvedbu jer je trebala pogoditi desetke zahtjevnih psiholoških nijansi unutar jednog jedinog lika. Možda je baš ta izvanredna izvedba dovela do toga da Zehrfeld ne djeluje uvjerljivo.

Atmosfera filma izaziva žmarce. Sugestivna Petzoldova režija, s kojom smo se imali prilike susresti i u njegovom ranijem filmu „Barbara“, i u nama budi osjećaj klaustrofobičnosti i nemira dok prava jeza proizlazi iz dileme glavne junakinje u kojoj se nitko ne bi želio naći. Hoće li Johnny shvatiti asocijacije da ona nije samo neka žena koja glumi njegovu suprugu? Hoće li ona proniknuti ispod njegove koristoljubive fasade i otkriti da ispod svega još uvijek stoje osjećaji koji su ih vezali? Ima li uopće u poslijeratnoj Njemačkoj u kojoj na radio-postajama dominiraju američki izvođači prostora za happy-end? Sve su to pitanja koja nam gradi „Feniks“ i koja nam vrlo detaljno postavlja Petzold.

Da je ovakvu ulogu odigrala u SAD-u Nina Hoss bi bila jedna od oskarovskih favoritkinja, ali „Feniks“ je što se Akademije tiče prošao ispod radara. Ovako psihološki detaljno ispričana, uznemirujuća priča u nešto više od sat i pol ukupnog trajanja izaziva ekstremne osjećaje. Film, osim što na drugačiji način pristupa problemu holokausta, postavlja pitanje što učiniti s onima koji se nakon svih užasa ne žele pokoriti željama mase. Emocije su ovdje jače od ideologije čak i kad ljubav mijenja razočaranje, a mržnju indiferentnost. Upravo to, početak novog života glavne junakinje, u središtu je priče. Nema tu mjesta mržnji. Ona bi i nju učinila sličnom onima koji su ju zaslužili. Nelly je pjevačica, umjetnik. Kao takva, mora pronaći razlog za život. Razlog koji bismo jednom rječju mogli nazvati inspiracijom. Problem nastaje onda kad shvatiš da je inspiracija – beskičmenjak.

Cristian Petzold je nakon „Barbare“ ponovno okupio iste glumce kako bi još jednom progovorio o duboko podijeljenoj zemlji. Nakon što je u „Barbari“ obradio Istočnu Njemačku ovdje je zagrabio još dublje u „mračnu prošlost“, tzv. „naličje Njemačke“. Nisam sasvim siguran je li feniks iz naslova Nelly ili Njemačka jer se obje moraju izdići iz ratnog pepela. Je li Nelly samo paradigma čitave zemlje? Treba li u ovom Petzoldovom filmu cijela zemlja novo lice, rekonstrukciju da bi se mogla suočiti sa svojom mračnom i prevrtljivom prošlošću? Sve su to pitanja koja se postavljaju za vrijeme i nakon gledanja ovog snažnog i intrigantnog filma. Iako bismo Petzolda mogli optužiti za svojevrsno recikliranje tema (opet imamo snažnog ženskog protagonista, podijeljenu zemlju, iste glumce i pitanja) imam dojam da je namjerno upotrijebio ista oruđa. Zaokrenuo je teme noira, ostavio njegovu scenografiju i fotografiju i natuknuo nam kako iz mora ljudi odvedenih u „noć i maglu“ mora niknuti nešto novo i drugačije.

Odabir glazbe također je vrlo sugestivan. Dvije su pjesme posebno važne kako za atmosferu tako i za radnju. Riječ je o „Speak Low“ koju je proslavila Barbra Streisand i „Night and Day“ Colea Portera. Noć i dan se sukobljavaju kroz ovaj izvrstan film, a izvođenje „Speak Low“ (šapći) u ključnom trenutku radnje kao da sugerira da se istina može samo prišapnuti, a svejedno odjeknuti glasno.

Svi su elementi u ovom filmu odlično posloženi. Riječ je o provokativnom i uznemirujućem ostvarenju koje u već poznate teme donosi dašak svježine. Iako je težak i na trenutke mučan, preporučio bih ga ljubiteljima europske kinematografije. „Feniks“ možda nije na sva zvona spominjan u ovoj sezoni nagrada, ali bi ga bila prava šteta propustiti.