RECENZIJA: "Kampen om tungtvannet / Rat za tešku vodu" (2015.) - U strahu je sve dopušteno.


Werner Heisenberg jedan je od najvećih fizičara dvadesetog stoljeća. Serija „Rat za tešku vodu“ prikazuje njegovu ulogu u nacističkoj potrazi za atomskom bombom. No, isto tako, pokazuje nam i napore koje su Saveznici uložili da ih spriječe. Internacionalni prijevod ove serije je „Saboteri“ i moram reći kako u kontekstu serije u potpunosti funkcionira. Ovdje se, naime, radi o sabotiranju tvornice teške vode u Rjukanu. Rat za tešku vodu jedna je od važnijih odrednica utrke za atomskim naoružanjem, a ova serija u šest nastavaka predstavlja slobodnu dramatizaciju stvarnih povijesnih događaja koji su, možda, odredili ishod Drugog svjetskog rata. Danas znamo da Nijemci nisu bili blizu bombi, ali ova dramatizacija je zanimljiva zato što pokazuje obje strane sukoba. Nuklearno oružje i razorni kapacitet koje ono ima nisu jasne suprostavljenim stranama. „Rat za tešku vodu“ se zato odvija na barem dvije razine: znanstvenoj i vojnoj.


Kritičari koji su očekivali povijesno vjeran prikaz tako važnog događaja ostali su razočarani. Norveška mini-serija nije ni imala tu namjeru. Za početak, stavila nas je u obje perspektive. Njemačka se vrti oko Wernera Heisenberga (Christoph Bach), dobitnika Nobelove nagrade. Norveška ili saveznička perspektiva prikazana je kroz Leifa Tronstada (Espen Klouman Høiner), stvarnu legendu Pokreta otpora i najzaslužnijeg za organiziranje sabotaže postrojenja teške vode u Rjukanu. U prilog seriji svakako ide izbjegavanje formiranja „Rata za tešku vodu“ kao sukoba dva legendarna lika. Ova je dramatizacija ispričala širu priču.


„Rat za tešku vodu“ u Norveškoj je izazvao polemike koje su me podsjetile na naša prepucavanja oko „Crno-bijelog svijeta“. Jasno je da su velika postignuća osjetljiv teren, ali isto tako logično je da si scenaristi uzmu malo slobode kako bi stvorili kvalitetan i gledljiv televizijski proizvod. Teško je povući granicu između „pjesničke slobode“ i pretjerivanja. Peter Rosenlund, scenarist serije, obrazložio je zahvate u priču potrebom prilagođavanja priče modernoj televiziji, no to objašnjenje nije sjelo svima. Natuknice kako je Heisenberg pristao na suradnju s nacistima jer je optužen za homoseksualnost, dva fikcionalna lika, pojednostavljenje stvarnih događaja... Sve se to zamjeralo seriji u norveškom tisku i među kritičarima. Najbizarnija od takvih kritika svakako je pitanje „zašto je 15 ubijenih Norvežana prikazano kao masovno trenutno ubojstvo kad iz povijesti znamo da su umirali kroz više dana i ne svi istodobno?“ Jasno mi je da se sloboda scenarista može shvatiti kao poigravanje s uspomenama heroja, ali heroji bi brzo bili zaboravljeni da ih nove generacije ne upoznaju kroz moderne, njima prilagođene sadržaje.  


Polemiku su izazvala i dva fikcionalna lika. Bjørn Henriksen (Dennis Storhøi) je šef hidrocentrale i postrojenja teške vode i ustvari je spoj nekoliko različitih ljudi koji su vodili postrojenje za nacističke okupacije. Rosenlund kaže kako su teme i postupci oko elektrane i postrojenja teške vode bili važniji od ljudi, stoga je za oslikavanje priče bilo nužno stvoriti fikcionalnog lika. Ovdje se vrijedi zadržati. Uvođenje nekoliko novih likova u priču vjerojatno bi uzrokovalo razvodnjavanje radnje, pa sam sklon reći kako je u ovom slučaju Rosenlund u pravu. To je, međutim, upitno za drugi fikcionalni lik, Julie Smith (Anna Friel), časnicu britanske obavještajne službe. Njeno uvođenje u priču Rosenlund opravdava potrebom za jakim ženskim likom, kako bi se znalo da su i žene doprinijele pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Iako je Friel odlična u ulozi časnice, a njen lik je i simpatično napisan, nisam siguran je li u radnji nužno potrebna. Smith u seriji počinje kao lik izvanrednog potencijala, s visokim stupnjem samostalnosti i bunta, da bi do kraja serije postala klišejiziran lik kakav je možda mogao proći u američkim filmovima pedesetih ili ranih šezdesetih. Njen lik je imao potencijala, ali mi se čini da se izgubio među krajnostima karaktera. To je, čini mi se, dokaz da ni scenaristi nisu znali što da rade s njom.


Svaka će serija ovog tipa neizbježno izazvati kritike. Filmu je u tom smislu lakše jer ne mora kontinuirano držati pažnju gledatelja. Serija funkcionira na drugi način. Ako ne uspije zadržati pažnju nakon prve epizode, riskira da izgubi gledanost. Drugi filmovi s temom norveškog otpora koje sam gledao („Max Manus“, „Flame & Citron“) uglavnom su imali crno-bijelu podjelu na dobro i zlo. „Rat za tešku vodu“ je to izbjegao. U ratu takva podjela nije moguća, a čini se kako obje strane koriste makjevelistički pristup kako bi ostvarile ciljeve. „Rat za tešku vodu“ tematizira ne samo utrku za atomskim naoružanjem, već i odnos dvaju legendi fizike. Kultni susret Heisenberg-Bohr, već ranije prikazan na filmu, ovdje ima iznimnu važnost. Jesu li scenaristi serije to htjeli prikazati kao pokušaj Wernera Heisenberga da obavijesti Saveznike u kojoj je fazi nacistička izrada bombe ili je crtež koji je pokazao Bohru samo plod njegovog velikog ega? Do kraja serije ne znamo odgovor na to pitanje, ali ono ostaje visjeti u zraku. U strahotama rata, čak ni neosporno veliki ljudi poput Heisenberga nemaju izbora. Možda bi, da je odbio suradnju, šteta nacional-socijalizma bila još veća. To su svakako teze koje se mogu iščitati iz „Rata za tešku vodu“.


Dok paralelno pratimo napore skupine norveških komandosa da sabotiraju postrojenje, pratimo i raspoloženje u Njemačkoj u trenutku kad postaje očito da se pobjeda klizi iz Hitlerovih ruku. Pratimo kako pritisak na znanstvenike postaje snažniji, a njihova odlučnost slabija. Također, vidimo i da na savezničkom polju nije sve idealno. Zanimljivo je kako je ovo jedan od rijetkih prikaza rata koji glasno tematizira neslaganje između američkog i britanskog viđenja u razrješavanju sukoba. Upravo iz tog neslaganja proizlazi i najveća moralna dilema na savezničkoj strani. Je li za pobjedu u ratu baš sve dopušteno? Sažeto, strah čini nevjerojatne stvari.


„Rat za tešku vodu“ je kvalitetna i ambiciozna serija. Svojom kvalitetom podsjeća na nedavnu njemačku uspješnicu „Naše majke, naši očevi“. Treba imati na umu da je to romansirani prikaz stvarnih događaja. Neke su stvari u seriji plod političke korektnosti, a neke druge pokušavanju posthumnog kićenja heroja norveškog Otpora. Obje su itekako primjetne i utječu na ukupan doživljaj. Kao da su Norvežani ovdje upali u američku zamku. Više sam puta napisao kako su neki događaji važni i veliki sami po sebi. Takve događaje ne treba dodatno uljepšavati. Nažalost, u zadnje dvije epizode primjetan je glorificiranje povijesti koje prelazi u patetiku i na taj način snižava ukupnu ocjenu. Zbog svega toga, „Rat za tešku vodu“ nije remek-djelo. No, i dalje je vrlo dobra serija odlične režije i kostimografije. Isplati ga se gledati.

Iako, žao mi je što zbog scenarističkih zahvata i sentimenta nije iskoristila svoj puni potencijal.


Ocjena: 8/10

IMDB

Ocjena čitatelja:


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar