RECENZIJA: ŠTO SE ZBILO, GĐICE. SIMONE? / WHAT HAPPENED, MISS SIMONE? (2015.) - Biti voljen od sviju, a ostati sam. - MovieLand

Gospođice Simone, milijuni vas idoliziraju, čak i vole. Ali, što se zbilo, gospođice Simone?

Maya Angelou

Teško da postoji ljubitelj jazza/bluesa/soula koji ne zna tko je Nina Simone. Njena pojava, glas i energija koju je unosila u nastupe i snimke mnogima je bila i prva stepenica prema svijetu improvizacije, nadsviravanja i vokalne perfekcije. Nina Simone je, za one koji su htjeli znati nešto više, jazz približila klasici. Njena genijalnost približila je dva svijeta. No, ovaj nam dokumentarni film govori kako je postojala i druga Nina Simone. Privatno, iza pozornice, kad se svjetla reflektora ugase. Lisa Simone Kelly, njena kćer, kaže kako je problem bio u tome što je ona bila Nina Simone 24 sata na dan, a ne samo za vrijeme revolucionarnih nastupa na pozornici. Dokumentarni film „Što se zbilo, gospođice Simone?“ otkriva nam nepoznate detalje iz života slavne pjevačice koja je svojom glazbom komunicirala s milijunima ljudi, a sama sa sobom vrlo često – nije mogla.

Dokumentarni film kreće gornjim citatom. Njime se najavljuje smjer u kojem će se razvijati priča. Sve kreće, pretpostavljate, od klasike. Simone govori kako je željela biti veliki koncertni pijanist, o ljubavi prema Bachu i glazbi općenito. Njena obitelj naglašava kako je tu po prvi put postala svjesna vlastite osamljenosti. Detalj je to koji smo vidjeli u pričama o mnogim slavnim glazbenicima, što stvarnim što fikcionalnim. Najnoviji su primjeri „Amy“ i „Ritam ludila“. Vječno pitanje koje se ovdje postavlja stupanj je posvećenosti genijalaca talentu koji imaju. Naime, bez potpune predanosti teško je ostvariti uspjeh, a Simone govori kako nije imala druge opcije. Ne samo zbog osamljenosti. Postojao je tu i problem boje kože.

Pravim imenom Eunice Wyman, nakon glazbenog obrazovanja svira po barovima različite glazbene žanrove. Konac pedesetih u SAD-u je vrlo problematično vrijeme. Kreću borbe američkih crnaca za ostvarivanje građanskih prava i tu Simone shvaća kako može iskoristiti svoju pojavu, talent i glas da s publikom iskomunicira važne poruke o kojima srednjostrujaški mediji šute. U svemu tome i ona i njena glazba dobivaju na snazi i prolaze zajedničku metamorfozu. Različiti se utjecaji prožimlju, a interpretacije postaju unikatne i pamtljive. Djevojka koja je sanjala kako će postati klasična pijanistica ubrzano se razvija u jedinstvenu pojavu kakvu i danas pamtimo. Ponor između ljubavi fanova i privatnog nezadovoljstva i dalje postoji. Već od prvog hita „I love you, Porgy“ postalo je jasno da je njen način pjevanja nešto novo, a i privatno nezadovoljstvo je počelo blijediti. Andy Stroud postao je njen muž i menadžer. Činilo se da život kreće u dobrom smjeru, bajkovita priča Nine Simone morala je imati sretan završetak. Moglo bi se reći da je njen uspjeh došao paralelno s američkom zavjesom nostalgičnog, zlatnog doba. Kennedyjev Camelot koji Amerikanci vole idolizirati poklopio se s njenim usponom, pa joj se ispunila želja da zasvira u legendarnoj koncertnoj dvorani Carnegie Hall. Doduše, nije svirala kao klasični pijanist nego izvodeći svoju glazbu. „Konačno sam u Carnegie Hallu, ali ne sviram Bacha“ , citat je koji puno govori.

Približavanje klasike i jazza nastavilo se kroz njeno sviranje. Sama Simone argumentira tu tezu objašnjavajući ponavljanje klasičnih utjecaja u svojoj glazbi. Rođenjem kćeri situacija se mijenja. Sviranje i turneje postaju posao i odgovornost, više sredstvo odvlačenja od obitelji nego zadovoljstvo. Užitak izvođenja pretvara se u konstatni umor i osjećaj krivnje. Šezdesete su, kako znamo, turbulentno desetljeće. Lisa Simone Kelly kaže da je imala trinaest dadilja u sedam godina. Sve to zbrojeno, stvorilo je strah i Nina je počela lagano kliziti u ponor. Nasilništvo njenog muža i menadžera pritom nije nimalo pomoglo. U toj fazi, prikazuje nam film, možemo pronaći začetak onog što će kasnije uslijediti.

Simone je, kako smo već napisali, vjerovala u snagu svoje glazbe. Glazba kao sredstvo za prenošenje poruke postala joj je iznimno važna. Borba za crnačko pitanje također. Osim privatnih, koncem šezdesetih uslijedila su i razočaranja na tom polju. Ubojstvo Martina Luthera Kinga označeno je kao prekretnica i konačno razočaranje u licemjerstvo Sjedinjenih Američkih Država. Razlika koju je sjajno obradila Ava DuVernay u lanjskom filmu „Selma“ vidljiva je i ovdje. Ideološka pozadina rata u Vijetnamu djeluje šuplje u odnosu na segregaciju koja i dalje vlada na američkom Jugu. Kadar ubojstva četiri djevojčice u Birminghamu koji je tako dobro prikazala DuVernay označen je važnim i ovdje. Gnjev koji je iz raznih razloga Simone nosila u sebi je proključao. Te dvije točke borbe za crnačka prava predstavljale su okosnicu šezdesetih za Ninu Simone. Voljena od obožavatelja, razočarana u ljude. Posebno je zanimljivo vidjeti izvedbu pjesme „Missisipi Goddam“ za vrijeme marša od Selme do Montgomeryja jer je tu očito kako Nina Simone doživljava glazbu. Poruka je važnija od profita. To je, shvaćamo, ipak bilo drugačije vrijeme.

Nakon atentata na Kinga, otuđenje Nine Simone postaje snažnije. Genijalnost je, međutim, nepomućena. Nastup u Montreuxu 1976. jedan je od onih koji je osupnuo i legendarnog Milesa Davisa. Simone je tamo, naime, pjevala jednu pjesmu dok je na klaviru svirala drugu. „Kako to radi?“ – pitao se i legendarni Davis. Tu ovaj dokumentarni film briljira. Sjajne pjesme Nine Simone izmjenjuju se sa scenama borbe za građanska prava, sa scenama Afrike i Amerike, sa izjavama ljudi koji su joj bili bliski. U neku ruku „Što se zbilo, gospođice Simone?“ to čini i uvjerljivije od „Amy“ koja je i glavni favorit ovogodišnjih oskara u kategoriji dokumentarnog filma.

U dva sata ovaj dokumentarni film pokazuje svu genijalnost nekontroliranog gnjeva s jedne, te tugu i depresiju s druge strane. Iako je film debitirao na Sundanceu 2015., a izvorno pušten na Netflixu (na kojem ga mogu pogledati i hrvatski korisnici), mnoge je iznenadilo njegovo uvrštavanje među nominirane za dokumentarni film godine. Redateljica Liz Garbus je odradila fantastičan posao kombinirajući glazbu, dnevničke zapise i snimke s izjavama obitelji Simone. Vrijedi istaknuti da je ovo još jedan film u kojem je kćer zvijezde producentica (slično je bilo i s nedavnim dokumentarcem o Cobainu „Montage of Heck“).

Sve to skupa filmu daje notu iznenađenja. Mentalno stanje Nine Simone nije bila opće poznata stvar. Ovaj film dosta otkriva o njenim privatnim problemima, a među posebne pluseve ide mu to što nije hagiografija slavne ličnosti kakvih smo imali prilike gledati. Pitanje iz citata nije slučajno u naslovu. Mora da je jako teško, da parafraziram Ujevića, biti voljen od sviju, a ostati sam.