RECENZIJA: "HIDDEN FIGURES / Skrivene junakinje" (2016.) - Podvig pretvoren u karikaturu. - MovieLand

Ne znam kako će domaći distributer prevesti „Hidden Figures“ pa sam se odlučio za prijevod „Skrivene junakinje“ mada bi možda bolje bilo „Junakinje iz sjene“. Kakogod preveli naslov, ono što se krije iza njega nominirano je za nagradu „Oscar“ za najbolji film. Nakon prošlogodišnjih pokuda vezanih za manjak filmova afroameričke tematike bilo je za očekivati da će film o crnkinjama koje su radile u NASA-i za vrijeme povijesnih misija dobiti nešto nominacija. Problem s ovim filmom nije što on to ne zaslužuje (iako je i to točno), koliko to što se gubi između toga hoće li biti feministički ili rasno obojen, ali možda više od svega i što obradom teme trivijalizira ono što mu je namjera veličati.

Možda je jedan od važnijih problema ovog filma što ga je režirao muškarac. Bijeli muškarac. Nije da želim raspačavati predrasude, ali tijekom gledanja mi je to nekoliko puta palo na pamet. Imamo fantastičan povijesni predložak. Imamo žene bez kojih najuspješnije svemirske misije u američkoj povijesti ne bi bile moguće, a te žene su dvostruko diskriminirane. Diskriminirane su kao crnkinje i diskriminirane su kao žene. To zvuči kao idealan predložak za film. To bi bilo tako kad bi Theodore Melfi znao što će s njim. U pokušaju da napravi ep o podvizima svojih skrivenih junakinja Melfi ih je trivijalizirao do neprepoznatljivosti. Virginija šezdesetih vjerojatno nije bila mjesto na kojem su jedna i druga diskriminacija s kojom su se suočavale svedene na razinu verbalnog konflikta.

Pošto je riječ o razdoblju koje obrađuje i prvih nekoliko sezona serije „Momci s Madisona“ nisam si mogao pomoći, a da ne primijetim ključnu razliku u prikazu žena u tom razdoblju. Dok je kultna serija optuživana za presnažan šovinizam i svođenje žena na seksualne objekte, ovdje čitav film nismo sigurni je li osnovni problem to što su nam junakinje žene ili to što su crnkinje. Što je najgore, nekoliko dijaloga pokazuje da u to nije siguran niti autor filma, a onda u postavkama scenarija nešto ozbiljno ne štima. Osnova filmske naracije traži da postavimo problem koji u toku filma protagonisti rješavaju. Ovdje je problem postavljen na razini diskriminacije, na razini uspješnosti svemirske utrke/obavljenih misija, a onda i na osobnoj razini glavne protagonistice. Svaki od ta tri problema sveden je na trivijalnu razinu, a nijedan od njih ne garantira posebno uvjerljiv dramski konflikt. Žalosno je to, prije svega zato što takav pristup omalovažava uspjeh stvarnih povijesnih ličnosti. No, Hollywood uglavnom ima problem s obradama ovakvih tema i samo iznimno uspijeva pobjeći od toga da potreba za epom napravi kontraefekt.

Tko su, uostalom, naše junakinje? Glavna protagonistica je svakako Katherine G. Johnson (Taraji P. Henson), „ljudsko računalo“ čiji je zadatak izračunavanje putanja za svemirske misije. Tu je i Octavia Spencer kao Dorothy Vaughn, nadzornik „obojenih“ radnica u NASA-i i lik kojem su ostavljeni gotovo svi značajni citati za podizanje obrva u filmu. Upravo njen dijalog s Vivian Mitchell (Kirsten Dunst) odzvanja u glavi kao primjer nesnalaženja scenarista. U trenutku kad Mitchell uvjerava Vaughn kako nikad nije bila tretirana drugačije zbog boje svoje kože, Vaughn značajno odgovara „to možda Vi mislite“. Nisam siguran je li ta rečenica scenaristički namijenjena Vivian Mitchell ili Akademiji, no imam dojam da je samo zbog nje Octavia Spencer zaslužila nominaciju. „To možda Vi mislite, Akademijo“ bi bilo primjerenije.

Osim njih, junakinja iz naslova je i Mary Jackson. Prva Afroamerikanka koja je postala inženjer. Nju dosta uvjerljivo glumi Janelle Monáe i zapravo je šteta što nije imala više filmskog vremena. Doduše, ponovno sam imao dojam trivijalizacije i kod tog problema jer je sve što je Jackson trebala napraviti kako bi se primaknula svom cilju bilo apeliranje na one toliko često spominjane „bolje anđele ljudske prirode“ lika koji je zadužen za donošenje odluka. To ogoljava problem filma, svaki put kad neka od naših junakinja želi, čak i onda kad napetost postaje vidljivija, svaki problem može riješiti samo spominjanjem problema ključnoj osobi. Svi ključni likovi su benevolentni, svi hoće pomoći i nitko osim Paula Stafforda (glumi ga Jim Parsons pa je i za očekivati da bude donekle antipatičan) nema ništa protiv ukidanja rasne segregacije ili spolne diskriminacije. To su više općenite pojave u društvu, ali na rukovodećim pozicijama u NASA-i čini se nema nikoga tko dijeli te osjećaje. Zapravo, film kao da argumentira da je NASA ispred svog vremena pa je stoga i borba naših junakinja svedena na pokoje pitanje tu i tamo. Oprostit ćete mi, ali nisam uvjeren da je to baš bilo tako.

Mogla bi me doduše dematirati i faktografska netočnost u filmu kojom se vjerojatno htio pojačati dramski moment. Katherine G. Johnson mora ići na „WC za obojene“ zbog čega izostaje sa svog iznimno važnog posla. Kad problem postane javan, njen benevolentni šef Al Harrison (Kevin Costner) odmah čekićem skida tablu koja govori da je to WC za obojene poantirajući da „u NASA-i svi pišamo istu boju“. Sve bi to bilo u redu da segregirani WC-i u vrijeme u koje se radnja odvija već nisu bili stvar prošlosti. Iako razumijem potrebu za uvođenjem dodatnog dramskog elementa, nije li na taj način još jednom trivijalizirana priča o junakinjama o kojima se šutilo? Nije li baš time njihova borba svedena na razinu karikature? Da se vratimo na početni argument, baš onako kako bi je vidio muškarac koji je još k tome i bijelac?

Svakako, odgovor na to pitanje ostaje nešto za razmišljanje. „Hidden Figures“ su film za pogledati jednom, nikako neki kojeg ćemo pamtiti. Sigurno nisu film o kojem će se pričati za desetak godina. To ne kažem zato što sam muškarac ni zato što sam bijelac, nego zato što smatram da je ova tema zaslužila bolju obradu. Iako bi mi likovi iz filma vjerojatno odgovorili: „to možda ti misliš.“