DANČI BIRA: "Johnny Got His Gun / Johnny je krenuo u rat" (1971.) - Opomena za buduće naraštaje. - MovieLand

Rijetko kad se u ovoj rubrici dotičem američkog filma. No, postoje filmovi koji to zaslužuju, a „Johhny je krenuo u rat“ je svakako jedan od njih. Ponovno aktualiziran biografskim filmom „Trumbo“ koji je iznjedrio možda i najbolju mušku ulogu ove filmske sezone, „Johhny je krenuo u rat“ jedini je film koji je Trumbo režirao, ali u kojem su sadržane sve traume koje prošao tijekom „lova na vještice“ u SAD-u i njegov antiratni osjećaj, posebno važan početkom sedamdesetih kad je ovaj film snimljen.

Sedamdesete su mi bez sumnje najdraže filmsko doba. Ovaj film mi je godinama izmicao, da bi kad sam ga napokon pogledao ostao šokiran i bez riječi. Adaptacija Trumbova nagrađivanog romana ustvari je antiratni manifest koju je drugačiji od svega na što smo navikli. Antiratna poruka filma svedena je na razinu jednog čovjeka, ranjenog u rovovima Prvog svjetskog rata koji nema ništa osim svijesti. Ruke, lice, noge... Sve je uništeno granatom. Vojska i liječnici koji ga okružuju misle da je nesvjestan događaja oko sebe pa je junak ostavljen na životu kao „pokazna vježba“, svojevrsni eksperiment koji će im pomoći spasiti neke buduće žrtve.

Usprkos očekivanjima, naš je junak svjestan svega i Trumbo ovdje izvrsno retrospektivno ocrtava njegovu prošlost i sadašnjost. Joe Bonham (Timothy Bottoms) je glavni lik filma, mladić koji noć prije odlaska u rat doživi ljubavno iskustvo koje mu je u nemogućem stanju u kojem se nalazi jedino što podgrijava optimizam. Baš nevjerojatno optimizam glavnog junaka najjača je antiteza ponašanju vojske. Oni su uvjereni kako on ne zna što se oko njega zbiva, a on u nemogućoj situaciji isključivo snagom uma uspijeva rekonstruirati ozbiljnost vlastitih ozljeda. Um je, shvaća Joe, jedino što mu je ostalo pa kroz imaginaciju vlastitog oca i Isusa Krista (kojeg odlično glumi Donald Sutherland) pokušava doći do odgovora na nekoliko univerzalnih pitanja: Zašto se ovo dogodilo? Kako dalje iz ove situacije? Tražeći odgovore na oba plana postojanja svijesti, realnom (kroz oca) i nadrealnom (kroz Krista), junak ne nalazi odgovor. Sukladno Trumbovom proživljenom iskustvi ni jedan ni drugi mu nemaju što reći. Nema odgovora zato što odgovor ne postoji. Čini se da iz Joeove situacije nema izlaza.

Ovdje dolazi do prekretnice filma. Autor nam poručuje kako je snaga ljudskog uma neizmjerna. Fantazija može predstavljati utjehu, a kad se ona raspline ostane introspekcija i tišina. Junak filma prolazi te nijanse dok na kraju ne ostane samo beznađe. Svi su ga otpisali osim njega samog. Tu, na samom dnu dolazi do preokreta. Svrha rata, života i postojanja pitanja su koja je postavio svim sugovornicima unutar vlastite fantazije no nitko od njih, uključujući Krista, nije mu dao zadovoljavajući odgovor. Film se poigrava pitanjem kako netko bez nogu, ruku, lica i nade može imati optimizma za nastavak života kad je, kako se čini, njemu oduzeto sve ono što ga čini čovjekom?

Tu je smisao preokreta. Um je i dalje britak. Junak shvaća kako jedini izlaz iz ove situacije može pronaći u komunikaciji. Uspije li, na bilo koji način, komunicirati s okolinom postoji mogućnost da će svi koji ga okružuju shvatiti da on ima svijest, da komunicira, da je u nekakvom kafkijanskom paradoksu unutar ljušture još uvijek živo, osjećajno ljudsko biće. Temeljno pitanje filma se pomiče s egzistencijalizma prema osnovnom raspletu: hoće li junak komunicirati s okolinom? Postojanje smo prerasli, sad treba živjeti.

Društvena kritika ovog filma, kao i Trumbova kreativnost, ovdje se dodatno zahuktava. Je li ikome u interesu da Joe bude išta više od „pokazne vježbe“ s početka filma? Žele li oni da on, ovakvav kakav je, bude svjestan ili im to samo kvari namjere? Kako se film bliži kraju otkrivaju se odgovori na sva ova pitanja. Potresno i snažno suosjećamo s glavnim likom, a njegova ljudskost i ratna žrtva svedeni su na snažnu i neposrednu antiratnu poruku koja se može primijeniti na sve politike i na sve ratove koji su se vodili i koji će se voditi. Usmjereno oštro prema gledatelju, pogotovo u kontekstu političkog trenutka u kojem je film snimljen, „Johnny je krenuo u rat“ uznemirava i ostavlja bez teksta. Film koji nagoni na razmišljanje i koji se još dugo nakon gledanja ne zaboravlja. Egzistencijalno remek-djelo redatelja i pisca za kojeg je šteta što nije snimio još pokoji film. Nažalost, znamo zašto je tome tako. Stoga, ovaj film možemo gledati i kao opomenu.

Pitanje je samo jesmo li iz nje kadri išta naučiti?