DRUGA STRANA FILMA: Percepcija Harper Lee - Dvije "ptice rugalice". - MovieLand

Ljubitelje književnosti rijetko je koji tjedan rastužio više od ovog iza nas. U samo nekoliko dana napustili su nas Umberto Eco i Harper Lee. Tim povodom u okviru Movielanda namjeravamo objaviti nekoliko tekstova, a prvi od njih pozabavit će se jedinom adaptacijom najuspješnijeg romana Nelle Harper Lee – „Ubiti pticu rugalicu“. Roman za koji su zlobnici tvrdili da ga je ustvari napisao bliski autoričin prijatelj Truman Capote doživio je samo jednu, ali pamtljivu, adaptaciju. „Ubiti pticu rugalicu“ je obvezno štivo američkih škola, a film je liku Atticusa Fincha zauvijek podario nezaboravnu interpretaciju Gregoryja Pecka. U kolektivnoj su svijesti lik i glumčeva izvedba neodvojivi, a „Ubiti pticu rugalicu“ čak i 56 godina nakon što je objavljena i dalje uzburkava duhove.

Razlog zašto je tome tako krije se u temi koja je i danas itekako aktualna u SAD-u. Roman „Ubiti pticu rugalicu“ daje nam jedinstvenu perspektivu na stanje svijesti i ljudskih prava na američkom jugu tridesetih godina kroz vizuru djeteta. Mala Jean-Louise Finch postaje naš vodič i narator kroz roman, a njene dogodovštine s bratom Jemom i prijateljem Dillom odlično opisuju naivnost kakvu može imati samo dijete. Rijetko je koja fascinacija snažnija od fascinacije kćeri sa svojim ocem. Atticus Finch čini se savršenim ocem. Staložen, miran i nepogrešiv iz njene perspektive. Iako, kako kaže Scout u filmu i u knjizi, nismo mislili da je Atticus sposoban za išta više od toga da uvijek bude u pravu. Jemova želja da, recimo, igra nogomet ostaje neuslišana. Atticus je junak uma i riječi, a ne djela i nogometnih terena. Barem se tako čini. Preokret u priči slijedi događajem koji u biti tvori glavnu dramu romana. Suđenje crncu za silovanje uzburkava duhove u okrugu Maycombe. Atticus je određen da ga brani. Jug tridesetih godina i potpuno bijela porota. Priča koja nas upozorava zašto je toliko važno događaje u Selmi tridesetak godina kasnije. Ista je to država, Alabama, a djeca u priči ne mogu se pomiriti s tim kako pravo i pravda nisu nužno ista stvar.

Enciklopedija „Adaptacije romana u film“ (2005, drugo izdanje, Facts on file) prema filmu zauzima stav kao i Pauline Kael, poznata američka filmska kritičarka, nazivajući ga „osrednjim“. Kael je čak otišla i korak dalje pa je u svom poznatom oštrom stilu izvedbu Gregoryja Pecka nazvala „veličanstveno dosadnom.“ Kako je vrijeme Oscara, treba istaknuti kako je ulogu Atticusa Fincha Peck dobio nagradu za najboljeg glavnog glumca, a Kael je zajedno s još nekim kritičarima bila uvjerena da je nagrađen trebao biti Peter O'Toole (za film „Lawrence od Arabije“) Bez obzira na osobne preference, rekao bih kako je tako oštar pristup adaptaciji Alana J. Pakule (producent) i Roberta Mulligana (redatelj) kriv i neprimjeren jer „Ubiti pticu rugalicu“ zbog svoje perspektive i načina pripovjedanja nije nimalo jednostavan materijal za adaptaciju. Osim toga, film je snimljen samo dvije godine nakon izdavanja romana (1962.) i to u doba kad je pitanje građanskih prava američkih crnaca bilo iznimno aktualno pa je čak i isprovociralo izravno uplitanje Kennedyjeve administracije. Sve to skupa filmsku je adaptaciju romana učinilo iznimno snažnom, a ocjena od trenutnih 8.4 na IMDB-u i preko 90% (91 kritika, 93 publika) na Rotten Tomatoesu govori kako je film izdržao onaj najvažniji, vremenski ispit.

Film je, kao i knjiga, priča o sazrijevanju i izgubljenoj nevinosti. Scout (nadimak J. L. Finch) i Jem otvaraju oči i počinju shvaćati u kakvom svijetu žive, a jedna od prvih iluzija koje se pritom razbijaju ona je o svemoćnosti roditelja. Dvije ključne scene, ona s bijesnom ruljom i ona u sudnici, stavljene su u priču kako bi i gledatelj shvatio da mržnja ne preza ni pred čim, pa ni pred djecom kako bi pokazala svoje odvratno lice. Phillip Alford i Mary Badham u tom smislu možda ne odgovaraju predodžbama likova tijekom čitanja, ali svoje su zahtjevne uloge odigrali kvalitetno, a u skladu s tehničkim mogućnostima vremena kad je film snimljen. Također, „Ubiti pticu rugalicu“ za filmsku je povijest važan film po još jednom detalju. To je prvi film u kojem se pojavio Robert Duvall. Baš njegova uloga, ona Bo Radleyja, zanimljiv je trenutak filma. Snaga se često krije tamo gdje ju nikad ne bismo očekivali. Da upotrijebim poznati Tolkienov trop, i u djeci i u Radleyju krije se više nego što se na prvi pogled pretpostavlja. U karakterizacijama likova i porukama važnim za pokret građanskih prava u SAD-u krije se snaga koju je ovaj film zadržao i nakon svih ovih godina. Kritičari kao Kael optuživali su ga za repetitivnost, lošu montažu i konfuzni prikaz priče, ali kad se film pogleda danas (s odmakom kakav si iz ove perspektive možemo priuštiti) onda sve te zamjerke ne djeluju dovoljno ozbiljno. Tema kojom se „Ubiti pticu rugalicu“ bavi kao i fantastična Peckova izvedba bacaju u drugi plan možebitne zamjerke. Čak i nakon ovoliko vremena, priča je presnažna za tehničke detalje. Za SAD na vrhuncu borbe za građanska prava crnaca, to je vjerojatno bilo još i izraženije.

No, dio gdje film odskače od knjige i hvata lika na način svojstven isključivo vizualnom mediju, lik je Mayelle Ewell. Ewell je žena koja optužuje crnca za silovanje, žena koja je očito zlostavljana i koja svjedoči na sudu. Tko je ustvari počinitelj ovdje nije niti važno, ali moram istaknuti njenu odlično pogođenu glumu koja pokazuje iznimno zahtjevnog lika u bezizlaznoj situaciji. Kad ti se čini da nemaš kamo i da izlaz ne postoji jednostavnije je svaliti sve na crnca, pa čak i onda ako ga to može stajati života. Baš po toj sjajnoj ulozi Collin Wilcox Paxton zapamtio sam lik Mayelle u filmu dok mi je u knjizi bio relativno blijed i nezanimljiv. U knjizi i u filmu lik Toma Robinsona (Brock Peters), optuženog dobroćudnog crnca, urezao se u sjećanje kao paradigma za sve nepravedno osuđene pripadnike zapostavljene manjine. Atticus Finch je od početka svjestan da je to suđenje ustvari unaprijed izgubljena borba; ali dužnost se mora obaviti. Slična je to tema kao ona koju smo mogli vidjeti u najnovijem Spielbergovom filmu „Most špijuna“ gdje sintagma poštenog suđenja i odrađivanja formalnosti također dolaze u neizbježan konflikt.

Mulligan sjajno režira scene interijera, pogotovo se to odnosi na one koje se odvijaju u sudnici. Nakon presude Robinsonu, scena u kojoj Atticus izlazi iz segregirane sudnice poražen, a praćen ustajanjem u znak poštovanja svih crnaca smještenih na balkonu govori više od riječi. Knjiga stavlja naglasak na djecu koja borave na tom istom balkonu čak i kad više ne mogu gledati što se zbiva, ali film ovdje iskorištava prirodu medija i pokazuje ono što je Harper Lee morala opisati kao misaoni proces.

Završetak radnje objašnjava naslov. Što znači „Ubiti pticu rugalicu“? Kad to pravo i pravda nisu i ne mogu biti ista stvar? Bez obzira na zlobne polemike oko autorstva ovog značajnog romana, priča o Harper Lee ponovno je aktualizirana prošle godine. Izlaskom romana „Idi, postavi stražara“ ponovno je preispitana geneza „Ptice rugalice.“ Radnja tog romana odvija se dvadesetak godina nakon događanja u „Ubiti pticu rugalicu“, ali je za njegovu percepciju važno da je napisan prije. Zbilja, „Ubiti pticu rugalicu“ je i po priznanju autorice rezultat njenog i uredničkog rada na dotjerivanju originalnog rukopisa. Kad se to ima na umu, onda je jasno zašto je „Idi, postavi stražu“ pomalo nekoherentan roman koji više djeluje kao složen kolaž nego kao samostalno djelo. Na koncu, roman u tom obliku izdavači su s pravom odbili. Ono što je dodatno diglo prašinu, ponašanje je Atticusa u romanu. Atticus je, kako ispada, zamišljen kao osoba koja do određene granice zagovara bijelu supremaciju, a to je šokiralo američku javnost koja je (donekle i zbog Peckove interpretacije) na Atticusa Finha gledala kao na „savršenog oca“ ili „savjest jedne nacije.“ Objavljivanjem „Idi, postavi stražu“ ta se iluzija raspala do te mjere da se o njoj raspravljalo u raznim časopisima još mjesecima nakon.

No, je li Harper Lee u svom posljednjem činu prevarila naciju i ostavila oporuku od koje se njena „savjest“, ma koliko to pretjerano zvučalo, neće oporaviti. Je li to bila posljednja kritika američkog samozavaravanja kako je roman nazvao jedan kritičar? Iskreno, mislim da nije. „Ubiti pticu rugalicu“ je roman o odrastanju i sazrijevanju. U oba medija u kojima smo imali priliku vidjeti priču dobili smo priliku shvatiti kako je Atticus Finch čovjek koji obavlja ono što mu je dano (ukratko, svoj posao). Njegova uvjerenja i težnje ovdje su manje bitne. Važan je proces koji prolazi Jean-Louise Finch, a i mi skupa s njom. To razbijanje iluzija o roditeljima koje dolazi u nekoliko navrata. Prvi, u tridesetima kad shvati da Atticus nije nepogrešiv. Drugi, u pedesetima, kad shvati da je – kao i svi – prepun mana. Ako nas je „Ubiti pticu rugalicu“ naučila da postoje trenuci u kojima se mora žrtovati princip kako bi se sačuvala nevinost, onda nas „Idi, postavi stražu“ uči kako postoje trenuci kad treba reagirati i protiv onih koje voliš iz istog razloga. Koliko god lošiji i nekoherentniji od prethodnika (koji je ustvari nasljednik) to je razlog zbog kojeg ga treba pročitati.

Sad, kad smo pozdravili Harper Lee po posljednji put, možemo postaviti pitanje je li ona ustvari ubila pticu rugalicu? Odgovor je da ako govorimo o ideji koju smo desetljećima njegovali, ali je odgovor ne ako govorimo o ljudskosti koju je u obje priče sačuvala. Moguće je i da smo mi u krivu, a ne ona pa smo cijelo vrijeme pretpostavljali krivu „pticu rugalicu“. Svijet je okrutan i u njemu i rugalice stradaju. To je završna poanta.

Jedna od brojnih karikatura nakon objavljivanja
"Idi, postavi stražara"

Harper Lee nas je napustila. Ostale su dvije percepcije ptice rugalice. Na nama je da odaberemo koja nam je draža. Bez obzira gledali ju kroz film ili kroz knjigu, njoj možemo zahvaliti što uopće imamo tu mogućnost.