Trend nastavaka kultnih filmova nešto je što pomalo i živcira jer se postavlja pitanje koliko se ustvari može unovčiti na nostalgiji. Najnoviji primjer toga je nastavak filma „Tigar i zmaj” koji se općenito smatra najboljim primjerom wuxia (borilačke vještine i čast) žanra, a značajan je i zato što je zainteresirao zapad za kinesku kinematografiju i brojnim kineskim glumcima otvorio holivudsko tržište. „Tigar i zmaj: Mač sudbine“, film koji se danas pojavio na Netflixu, primjer je nastavka koji ne dostiže kvalitetu originala no svejedno fanovima daje prilično zabavno i gledljivo djelo u kojem su ustvari najzanimljivije koreografije borilačkih vještina.
Nikad neću biti sasvim objektivan kad je to u pitanju. Volio
sam takve filmove od djetinjstva, a iako mi „Tigar i zmaj“ nikad nije bio
toliko dobar kao većini, cijenio sam umjetničku crtu koju je tom filmu dao
odlični Ang Lee. S nastavkom je
upravo to problem, režiser filma je Woo-Ping
Yuen čije su koreografije intrigantne no u nastojanju da dostigne original
pomalo gubi smjer. „Mač sudbine“ kreće predvidljivo, s naslovnim mačem u
središtu, a kojeg se nastoji domoći zli Hades
Dai (Jason Scott Lee). U tu svrhu šalje mladog ratnika Tiefanga (Harry Shum Jr.) da ga se domogne. Njegov je potez
očekivan, a pokušat će ga spriječiti poznanica iz originala Shian-Liu (Michelle Yeoh) i njena
partner iz davnih dana Silent Wolf/Tihi
Vuk (Donnie Yen). U priču se još upliće i mlada štićenica Snow Vase/Snježna Vaza (Natasha Liu
Bordizzo) koja s Tiefangom očito ima neke poveznice iz prošlosti.
Dva sukobljena klana nastoje se domoći legendarnog mača s
kojim, kaže legenda, nitko nikada nije poražen. Mitski mač jamstvo je
supremacije, ali ovdje funkcionira više kao simbol i nadogradnja mitologije
originalnog filma. Treba znati da su i prvi i ovaj film proizašli iz serijala
knjiga kineskog pisca Wang Du Lua, a
da predstavljaju adaptacije zadnja dva naslova originalnog serijala. Slično kao
što je prvi film kod nas nazvan Tigar i Zmaj, prema originalnom naslovu ovaj
bismo mogli nazvati „Vitez i Vaza“. Naime, u oba se slučaja radi o naslovnim likovima,
onima koji nose priču. Dok je u knjizi prema kojoj je film napravljen to možda
i slučaj, za ovajs e film to ne bi moglo reći. Naime, ne da Snježna Vaza i
Tiefang ne nose film, već su u potpunosti zasjenjeni starijim parom glumaca
(Yen-Yeoh). Za pretpostaviti je kako je zbog njihove glumačke kvalitete to i
bila namjera, ali je takvom odlukom priča, čini mi se, ipak izgubila.
Predvidljiva, na trenutke i neuvjerljiva, prijetila je cijeli film spustiti
niže nego što bi trebalo.
Na sreću, Donnie Yen, kao stari majstor ovakvih filmova („Ip Man serijal“, „Heroj“, „Zmaj“, „14
oštrica“) razinu akcijskih scena i borilačkih vještina podigao je gotovo za
klasu u odnosu čak i na originalni film. Naime, u originalu mi je uvijek
smetalo previše letenja, a premalo prave borilačke koreografije, a ovaj film to
ispravlja. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da Donnie Yen za svoje scene
nije trebao dublera i većinu onoga što vidimo u filmu izvodi sam. No, bez
obzira na taj element koji je i glavni razlog zbog kojeg se isplati pogledati film,
nastavku ipak fali onaj umjetnički element prvog dijela s kojim je recimo
prožet „Ubojica“, još jedan wuxia
film o kojem sam nedavno pisao.
Kemija između starijeg para glumaca je odlična i uvjerljiva i može se reći kako oni nose film u glumačkom smislu. U režijske nedostatke ubrojio bi i nedostatak ekspresije lica u nekim scenama no to je već klasična boljka azijskih režisera u filmovima ovoga žanra. Ang Lee je to nadvladao, no on ipak spada u prvu klasu svjetskih, a ne samo azijskih redatelja. Mlađi glumački par ima nezahvalnu ulogu u nastojanju da odglumi makar ravnopravno onom starijem, a taj zadatak postaje još i teži s informacijom da je predložak prema kome je rađen film uglavnom fokusiran na njih.
Iako su scenaristi pokušavali filmu dati i komičnu notu, pa
su uveli cijeli niz side-kickova koji
bi nas trebali povremeno nasmijati, podbacili su u onome u čemu ovakav film to
nikako ne smije: definiranju antagonista. Antagonisti su preslabi i nedovoljno
prijeteći za ovakav tip filma. Na kraju je ispalo da gledamo dvije ljubavne
priče, jednu na zalasku i drugu u nastajanju, dvije paralelne osvete i jedan
put s mračne na svijetlu stranu. Zvuči li vam sve ovo već viđeno i poznato?
Niste u krivu.
Bez obzira na sve to skupa najveća medvjeđa usluga ovom filmu je baš u tome što je nastavak „Tigra i zmaja“. Da nije, ljudi bi imali smanjena očekivanja i ne bi očekivali remek-djelo. Za sam film bi bilo bolje da je samo još jedan wuxia film, a ne „Tigar i zmaj 2“. Da ga ponovno usporedim s Hsiao-Hsienovim „Ubojicom“, od scenarističkog kupusa i režijske nedorečenosti ovdje, za razliku od tog filma, nije došla do izražaja art razina koja nadilazi borilačke koreografije od kojih i očekujemo da budu na visokoj razini.
„Tigar i zmaj: Mač sudbine“ filmska je priča u kojoj je
istočnjačka mitologija pomiješana s tropama osvete, ljubavne priče i ponovnog
proživljavanja uspomena. Svemu tome dodan je prstohvat mistike. Nakon što je
počela odjavna špica, osjetio sam samo začine. Od samog filma, međutim, dobio
sam relativno malo. Okus se nazirao u tragovima, a to je za ovu glumačku
postavu i franšizu zaista šteta. Možda su i Netflix i knjiška adaptacija
trebali nagovoriti originalnog režisera da se prihvati posla. Dobili smo samo
još jedan wuxia film.
Za „Tigra i zmaja“ to je puno premalo.
Ocjena: 6/10
IMDB
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar