RECENZIJA: "BROOKLYN" (2015.) - Ellis je spoj dvaju svjetova. - MovieLand

Svatko tko je ikad uzeo kofere i otišao od kuće osjetio je što znači nostalgija. Osjećaj pripadnosti mjestu odakle si došao mjeri se ljudima koje iza sebe ostavljaš, a na odlazak te najčešće tjeraju ambicija, nesigurnost ili oboje. „Brooklyn“ je film o tome, snalaženju u nepoznatoj zemlji, kulturološki različitoj i na prvi pogled negostoljubivoj. Svatko tko je ikad uzeo te iste kofere zna da osjećaj nostalgije prije ili kasnije prođe. Izgradiš život, upoznaš ljude i kad se vratiš u mjesto na koje te vuče nostalgija ono više nije u potpunosti tvoje. Sad si razdvojen, rastrgan na dva različita mjesta u kojima si izgradio život. Poslovice kažu da su ljudi sa što više takvih mjesta najsretniji na svijetu. „Brooklyn“ je film i o tome. Vraćanja, naime, sa sobom nose razbijanje iluzija. Zemlja u koju si se vratio nije ona koju si ostavio. Što se promijenilo? Ti ili ona? „Brooklyn“ je pokušaj odgovora na to neprolazno pitanje.

Pedesete su. Postratno vrijeme uzrokuje krizu, a SAD je obećana zemlja. Na tom se kontinentu nije ratovalo, a mlada Irkinja Ellis (Saoirse Ronan) baš tamo odlučuje potražiti perspektivu. Posao koji ima u Irskoj ne zadovoljava njene ambicije, obitelj od njega jedva preživljava, a SAD djeluje kao mitsko mjesto koje samo čeka da dođeš očekujući te kao Kip slobode raširenih ruku. To je prva zabluda imigranata, pomislio sam gledajući film, jer nitko od nas nije toliko poseban da bi fikcija koju si stvorimo u glavi kad odlazimo u potpunosti zaživjela. Ellis se ukrcava na brod i kreće na putovanje. Već na brodu saznaje prvu životnu lekciju, bez obzira koliko je uvjerena da je posebna, ne zna sve i nije najpametnija.

Tu lekciju glavna junakinja odlučuje zapamtiti pa po dolasku u SAD postaje primjer djevojke koja će učiniti sve kako bi ostvarila ambicije. Upoznaje ljude, snalazi se u nepoznatom okruženju, pokušava zaraditi dovoljno, obrazovati se i postati – ukratko – netko i nešto. Vrijeme u kojem se trudiš a ne pomičeš se s mjesta nešto je što smo svi iskusili, a baš u to vrijeme nostalgija dolazi s porukom da možda odlazak i nije bio najpametnija odluka i da je, šekpirijanski rečeno, bolje podnositi sadašnja zla nego srljati u nepoznata.

Izgradnja života negdje drugdje je mukotrpan proces i ona početna fikcija o mitskom svijetu raširenih ruku ostaje samo fikcija. Trud je, naučit će Ellis, jedino što se cijeni. Njenu neiskvarenu prirodu prepoznat će ljudi koje kroz film susreće, a i mi ćemo prepoznati neka poznata lica. Prije svega tu je stara garda. Jim Broadbent kao Otac Flood i Julie Walters kao gđa. Keogh, voditeljica pansiona za djevojke u kojem Ellis boravi u New Yorku. Sprega irskih imigranata i katoličke Crkve je jaka, a često je baš crkva pomagala imigrante u njihovoj što uspješnijoj prilagodbi. To odgovara povijesnim činjenicama kad su u pitanju irski imigranti, a zanimljivo je to promotriti u kontekstu „Spotlighta“, filma koji „Brookylnu“ konkurira u kategoriji najboljeg filma. Rijetko se kad pogodi da iste godine u kategoriji najboljeg filma budu dva naslova koja na različite načine obrađuju istu temu (katolička crkva u SAD-u).

Osim stare garde zanimljive su i još neke glumice koje portretiraju Ellisine sustanarke u pansionu. Svaka od njih ima svoju ulogu u obučavanju mlade Ellis kako se prilagoditi Brooklynu, a ljubitelji serije „Arrow“ među njima će svakako prepoznati Emily Bett Rickards koja je ovim filmom pokazala kako itekako može glumiti i izvan lakostripovske atmosfere navedene serije.

Što se tiče muških uloga u filmu one su uglavnom na razini klišeja. Tony (Emory Cohen), romantični interes glavne junakinje, također je iz imigrantske obitelji (Talijan), a razvoj njihova odnosa podsjetit će nas na desetke takvih odnosa iz drugih filmova. Već viđen i nimalo intrigantan, Tony će kao lik ostati nedorečen. Možda je to i namjerno kako bi gluma Saoirse Ronan više došla do izražaja. „Brooklyn“ je film o sukobu svjetova. Starog i novog, modernog i tradicionalnog. Ellis se nalazi između njih kao određeni simbol. Nimalo slučajno, Ellis dijeli ime s otokom koji je postao simbol za američke imigrante, pogodit ćete, istim onim otokom kroz koji je, samo u filmskoj umjetnosti, u SAD ušao npr. Vito Corleone. Otok Ellis je zajedno s Otokom Slobode postao simbol američkih imigranata. Odabir ovog imena za glavnu junakinju dodaje simbolici priče, između ostalog i zato što ona svojim odlaskom sazrijeva i na nekoliko načina postiže slobodu kakvu, pokazuje film, u Irskoj sigurno ne bi imala.

Upravo je u oslikavanju kontrasta između Brooklyna i Irske potrošeno dosta filmskog vremena. S razlogom, rekao bih, jer su baš ti kontrasti granice procijepa u koji upada glavna junakinja. Ovdje jednako klišejističku ulogu kao Cohen s druge strane igra Domnnhail Gleeson koji iskače iz paštete u posljednje vrijeme uvijek kad netko treba glumiti Irca ili nekoga irskog podrijetla („Ex Machina“, „Povratnik“). Baš zbog njegova zvjezdanog statusa šteta je što je i on ovdje uguran samo u funkciju radnje, a ne u ravnopravnog partnera Saoirse Ronan.

Iako je „Brooklyn“ dobio oskarovske nominacije za glavnu glumicu, najbolji film i adaptirani scenarij moram istaknuti kako meni ne predstavlja tu razinu kvalitete. Emotivna i zanimljiva imigrantska filmska priča svakako je dobar film koji funkcionira u nostalgičnom smislu onoliko koliko se možemo s njime (i s Ellis) poistovjetiti, ali svakako nije razina za tolike pohvale koje dobiva. „Brooklyn“ je vrlo dobro filmsko ostvarenje, s itekako pamtljivim momentima no pomalo je neshvatljivo da su izostavljeni odlični naslovi poput „45 godina“ i „Zvijeri bez granica“, a da je nominiran „Brooklyn“. To je, međutim, tema za neki nadolazeći tekst.

Poznati autor Nick Hornby adaptirao je „Brooklyn“ na način da daje neku svoju verziju odgovora na pitanje „što se promijenilo“ s početka, ali taj odgovor možda je prezašećeren, preušminkan. Režija Johna Crowleyja funkcionira, ali ništa od toga nije na razini da kao kod nekih drugih filmova ostavlja bez daha. „Brooklyn“ je vrlo dobar film. No, što se mene tiče nije odličan. Barem, nije odličan koliko je hvaljen. Svakako ga treba pogledati, ali pritom treba zadržati očekivanja na pristojnoj razini.

„Brooklyn“ sjajno funkcionira kao priča o prilagodbi, sazrijevanju i osamostaljivanju. Sukob svjetova nikad nije lagan. Zato je, kako nas uči film, najbolje uzeti nešto od jednog i od drugog i – stvoriti svoj.