Kad ljudi
imaju pravo uzeti zakon u svoje ruke? Postoji li uopće takva situacija? Obično
se takve stvari dogode kad je zakon nepravedan, korumpiran i u potpunosti
zakaže. „Zemlja kartela“, za
Oscara nominiran dokumentarni film, bavi se tom kontroverznom temom. Grupe
samozvanih čuvara reda s jedne i
druge strane američko-meksičke granice glavna su tema ovog filma. Govorimo o
prostoru na kojem državni zakoni ne vrijede. Zakon kartela je jedini zakon koji
se priznaje. Kad ljudi shvate da ne postoje legalna sredstva kojima se mogu
boriti protiv toga onda se organiziraju pa u borbu krenu sami. Pitanje granica
i njihova zatvaranja ponovno postane aktualno, a „mirni i dobri građani“ s
jedne i druge strane granice odjednom postaju suci i krvnici. Stoga, ovaj film
opravdano postavlja pitanje: Hoće li postati poput onih protiv kojih se bore?
„Zemlja kartela“ govori o tim grupama samozvanih
provoditelja zakona i njihovom zajedničkom neprijatelju – „Vitezovima Templarima“. Naziv je to za zajedničkog neprijatelja
obje grupe „pravednika“ koji ne poznaje milosrđe i toleranciju. Meksički su
farmeri, kako nam govori film, ubijani čisto zato što kartelu nisu plaćali
reket, a vođe kartela bili su doslovce gospodari života i smrti. Nisu birali
žrtve, pa čak niti u slučaju žena i djece. Dapače, rijetko će što slamati otpor
snažnije od ubojstava najslabijih. U takvom okruženju rađanje otpora kartelu
logična je posljedica. S meksičke strane oni se zovu Autodefensas, s američke Arizona
Border Recon.
Film kreće od objašnjavanja polazišta za obje grupe koje
dijele zajedničkog neprijatelja. Tim
Foley, američki ratni veteran koji vodi vlastitu paravojsku, objašnjava
kako je nadzor granice s Meksikom jedini način da se spriječi uvoz droge na američko
tržište i uspostave „američke vrijednosti koje su kao nacija izgubili“ jer su
ih prepustili kartelima. S druge strane granice, dr. Jose Mireles objašnjava kako građani meksičke države Michoacan
nisu imali izbora nego se organizirati u privatni rat protiv kartela zato što je država korumpirana, premrežena kartelima i po pitanju suzbijanja trgovine
drogom – ne radi ništa.
Autor filma Matthew
Heinman odvodi nas na prvu crtu te nestabilne bojišnice, ali već na početku
filma daje nam da upoznamo svemoćnog i neuhvatljivog antagonista – sam kartel.
Pripadnici ozloglašenog kartela ne poriču kako je SAD njihovo glavno tržište,
ali (dok kuhaju meth) odmah govore kako nisu sposobni niti školovani za nikakav
drugi pošten posao. Svatko radi ono
što mu odgovara i za čim vlada potražnja. Ovakav početak filma vrijedi
zapamtiti jer će nas autor na isto mjesto odvesti i na kraju priče s poantom
koja će podsjetiti na perpetuum mobile. Kartel je, poručuje nam film, poput
mitske hidre. Napadima na njega, odsijecanjem glava, ne postiže se ništa.
Previše je umrežen sa strukturama vlasti da ne bi opstao. Sadašnje neprijatelje
jednostavno će zamijeniti nove generacije. Ljudi su u svojoj biti potkupljivi i
nisu skloni promjeni, a da bi eliminirali kartel prvo moraju promijeniti
običaje i način razmišljanja. Pripadnik kartela zaključuje kako se to neće
dogoditi i da će kartel opstati. Nisam siguran je li to sasvim točno, a možda i
po optimističnoj prirodi ne želim vjerovati da je zbilja tako, no perspektiva
koju nam ocrtava „Zemlja kartela“ je prilično crna.
Zanimljivo je promatrati psihološki profil ljudi koji su
spremni istodobno biti i suci i krvnici, zanimljivo je čuti vrijednosti na koje
se pozivaju. Također, kad se malo bolje pogleda, vidi se kako su neki od njih
imali (a neki još uvijek imaju) veze s konkuretskim kartelima koji ovaj žele
izgurati iz posla. „Zemlja kartela“ to ne skriva i ne prešućuje. Nema
crno-bijele podjele u ovoj borbi. Svi imaju svoje ciljeve i opravdanja za njih,
čak i onda kad to uključuje provaljivanje u tuđe kuće, otuđivanje njihove
imovine ili odvođenje oca pred ženom i djetetom samo radi toga što posjeduje
isti automobil kao potencijalni osumnjičenici za napad. Dobro je ovdje ponoviti
pitanje s početka: Postoje li uopće granice? Kad masa uzme oružje i piše
zakone, tko ih postavlja?
U tom neprekidnom ratu Heinman ne zauzima jasno stranu. Nije
postavljen u poziciju autora koji osuđuje ili odobrava. On naprosto priča priču
bez namjere da se jasno svrstava ili nudi rješenje. Da se naslutiti kako moć
kvari ljude i kako bi možda najbolje rješenje bilo unutar sustava, od strane
države, ali i tu nas do kraja filma čeka iznenađenje. Iznenađenje koje to
ustvari i nije. „Zemlja kartela“ nakon što ispriča priču zatvara krug. Akteri
priče ostaju unutra, a autor izvan. Pogranične grupe osvetnika i dalje djeluju,
država jednim okom žmiri, drugim ubire proviziju. Kartel opstaje, potražnja
također.
Mi smo, s druge strane, puni pitanja bez odgovora. Iz
naslonjača začuđeni kako je tako nešto uopće moguće u civiliziranom svijetu sve
dok i nama ne otpadne maska pa postanemo nešto manje slijepi nego što smo bili
na početku filma. Zakoni postoje s razlogom. Ako će ih svatko provoditi i
pisati kako mu puhne, neće dugo trebati dok se izvitopere. Moć kvari ljude.
Prilika čini lopova. Poslovice primjenjive ne samo na ovu priču u SAD-u i u
Meksiku. „Zemlja kartela“ nije samo film o samozvanim provoditeljima pravde
koji se bore protiv trgovaca drogom. U društvenom smislu je i nešto više. Priča
o sitnim interesima maskiranim u grandiozne ideale.
To je, složit ćete se, nešto s čime se možemo poistovjetiti.
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar