RECENZIJA: "JOY" (2015.) - Pretpostavka može iznenaditi i razočarati. - MovieLand

Kad razmislim o filmovima Davida O. Russella osjećaji su mi podijeljeni. Nakon „Tri kralja“, „U dobru i u zlu“ i „Američkih varalica“ Russell je stekao ugled jednog od zanimljivijih filmaša, a zaštitni znak mu je postao glumački par Bradley Cooper – Jennifer Lawrence. „Joy“, najnoviji film s tom kombinacijom glumaca, prosječan je holivudski film za nedjeljno popodne koji se može svesti pod zajednički nazivnik simpatičnog, ali zbilja ništa više od tog. S obzirom na spomenute naslove od Davida O. Russella s razlogom očekujemo neki jači atribut. Nažalost, konačni proizvod koji smo ovdje dobili je zašećerena priča koja je imala potencijala, ali nikako film koji bi opravdao visoka očekivanja. Kad jednom letvicu postaviš visoko teško se zadovoljavati prosjekom, iako to možda nije sasvim pošteno.

Joy je domaćica koja ima snove. Snove je nekad teško uhvatiti, a java ih često grubo prizemlji. Nitko to ne zna bolje od naše glavne junakinje koja izlaz iz situacije prepune neispunjenih očekivanja i dugova prema banci vidi u kreativnosti i inventivnosti koju pokazuje od malih nogu. Film ovdje u neku ruku djeluje i kao da parodira sam sebe, pa tako obitelj glavne junakinje čine osebujni likovi koji čitavoj priči daju dozu svježine i karikature.

Otac glavne junakinje je Tony (Robert De Niro) koji ovdje ponavlja svoje comic-relief uloge iz ranijih Russellovih filmova, a ne mogu se oteti dojmu da mu sve liče jedna na drugu. Ovdje doduše, osim toliko potrebne komičnosti koju odmah na početku nagoviještava razbijanjem De Niro dobiva prostor i za zahtjevniju rolu. Vrijedi istaknuti i Isabellu Rossellini u ulozi njegove ljubavnice Trudy, investitora u poslovni pothvat glavne junakinje. De Niro i Rossellini sjajno funkcioniraju kao tandem koji potvrđuje da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Joy svi tretiraju kao priglupu plavušicu/domaćicu koja je nesposobna za bilo kakav ozbiljniji poslovni potez. Nije da su svi drugi sposobniji, samo su glasniji i znaju se više istaknuti.

Jedini ljudi u filmu koji su koliko toliko uvjereni da Joy zaista može nešto postići su njen bivši muž Tony (Edgar Ramirez), baka Mimi (Diane Ladd) i najbolja prijateljica Jackie (Dascha Polanco). Ta su tri lika stavljena u prilično klišejistički odnos, pa tako vidimo da odnos Joy i bivšeg muža bolje funkcionira kao prijateljski, da je Mimi ta koja je napunila glavu junakinje pričama o tome kako je posebna i da je Jackie osoba koja spašava stvar kad se čini da ništa drugo ne ide od ruke. Svi oni imaju definirane funkcije unutar radnje i od njih se ne odmiču do kraja filma. Nema tu iznenađenja, ono nam nije servirano niti planirano. Nije ovdje bitno što se dogodi već kako se dogodi. To kako, međutim, nije dovoljno dobro. Iako je pomaknuto kao i većina Russellovih filmova ta pomaknutost nas ovog puta ne ostavlja bez teksta, dinamika likova ne djeluje uvjerljivo, a zvjezdani par koji je najjači adut prethodnih suradnji provodi premalo vremena na platnu.

Iako nisam neki ljubitelj Bradleyja Coopera u ovom filmu mu zbilja nedostaje više filmskog vremena. Lawrence je odigrala standardno dobru ulogu, ali tijekom filma nema dovoljno dobru opoziciju gotovo u nijednom drugom glumcu. Kad je već glumačka postava nakrcana zvjezdanim imenima čini se pomalo pretjerano pustiti Lawrence da sama nosi ovakav tip filma. Ovakav tip filma treba jake interakcije da bi u potpunosti funkcionirao, a Russellov stil režije zahtjeva i određene karakterne sukobe kako bi došao do izražaja. U „Joy“ toga nema pa je Lawrence većinu vremena sama sa svojim nesigurnostima i strahovima dok transformacija od njih do uspješne poslovne žene nije izvedena dovoljno metodično i uvjerljivo. Za to je Lawrence najmanje kriva, ali mi scenarij čini donekle zbrzan jer propušta iskoristiti trenutke u kojima film može dobiti na produbljivanju autoparodije i crnog humora, a istodobno iskoristiti glumačke kapacitete na raspolaganju.

U svemu tome priča o izumiteljici-kućanici djeluje opuštajuće i pametno. Dapače, kad je već toliko tereta u nošenju radnje prepušteno njoj, Lawrence odlično odrađuje svoj dio posla. Sve do trenutka kad se uključi pripovjedač. Pozicija naratora u ovakvom filmu mogla je biti dana nekom od važnijih likova u radnji (možda baš Cooperu), a u filmu smo svjedočili naraciji od dvoje likova od kojih (kako se ispostavi) jedan više nije među živima. Baš ta naracija iz perspektive drage, ali mrtve osobe je onaj začin previše koji cijelo jelo učini nejestivim. Da parodiram „Paklenog kuhara“, bolje je dodati manje nego više. Ovdje je Russell očigledno pretjerao i cijelom filmu spustio ocjenu. Postoji razlika između trasha i lošeg, kao i između karikature i kiča. Nažalost, „Joy“ je više loš film nego trash i više kič nego karikatura.

Bez obzira na to, propustima usprkos, „Joy“ je zabavan film. Zanimljiva poruka i glazba, kao i gluma Jennifer Lawrence razlozi su zbog kojeg ga se isplati pogledati. Kad se sve to uzme u obzir ipak ga možemo svrstati u neki prosjek. Očekivanja su, međutim, vrag. Russell si je sam kriv što su veća nego inače. Dodatni uteg ovom filmu je i to što Akademija nastoji od Jennifer Lawrence napraviti novu Meryl Streep pa je nominirana i kad treba i kad ne treba. Po mom mišljenju, za ovu ulogu nije zaslužila nominaciju za Oscara iako je odglumila vrlo dobro. No, to su već detalji o kojima ćemo raspravljati u najavi te manifestacije.

Ako se želite opustiti i ne previše razmišljati, za to je „Joy“ idealan film. No, ukoliko očekujete našto nalik „Američkim varalicama“ ili „U dobru i u zlu“ mogli biste se razočarati.