RECENZIJA: "X-FILES: REOPENED / DOSJE-X: OBNOVLJENI" (2016.) - Uvod, posveta i parodija. - MovieLand

Rijetko je koja serija obilježila teorije zavjere i znanstvenu fantastiku više od „Dosjea X“. Rijetko je koji glumački par nadilazio kemiju koju su u pojedinim epizodama starog serijala pokazivali Gillian Anderson i David Duchovny. Također, rijetko je koji fikcionalni par likova bio toliko komplementaran i da su fanovi toliko navijali da konačno završe skupa kao što je bio slučaj s parom Mulder/Scully. Kad je nakon odličnog pilota nikad realizirane serija „After“ Chris Carter objavio da odustaje od nje zbog novih epizoda „Dosjea X“ fanovi su jednoglasno rekli kako mu zbog tog razloga sve opraštaju. Mulder i Scully su se u šestodijelnoj mini-seriji vratili na male ekrane, ponovno uzburkali duhove, uzrokovali podijeljene reakcije i najavili, kako se čini, uskrsnuće serije u nekom novom obliku.

„Dosjei X: Obnovljeni“ serijal je u šest epizoda koje se svaka na svoj način nadovezuju na originalni serijal i čine njegov nastavak iako bi ih možda trebalo gledati kao zaseban materijal. Već u prvoj epizodi „Moja borba“ primjetne su reference na kraj devete sezone i završnu epizodu u kojoj nakon višesezonskog povuci-potegni sukoba Mulder i Scully konačno razotkrivaju veliku urotu čiji je dramski vrhunac sukob s antagonistom iz sjene, legendarnim čovjekom s cigaretom. Sezona obnovljenih „Dosjea X“ nastavlja se na tu priču. CMS (Cigarette Smoking Man u orig.) se ponovno pojavljuje, a upravo su epizode s njim najvažnije za obnovljenu seriju. Problem su epizode u sredini. Naime, dok prva i posljednja epizoda nose isti naslov („Moja borba 1 i 2“) i funkcioniraju kao mali TV film, epizode u sredini svojevrsna su posveta ranijim sezonama i fanovima, a manje kvalitetne priče. Da odem do kraja u ekstrem, neke od njih bolje funkcioniraju kao parodija „Dosjea X“ nego kao sami „Dosjei X“.

Iako je većini fanova bilo dovoljno ponovno vidjeti Duchovnyja i Anderson na ekranu da osjete ekstazu moram reći kako je u ovoj seriji primjetna značajna razlika u kvaliteti glume naslovnog dvojca. Gillian Anderson, čak i ako nije na razini iz serija „Hannibal“ i „Pad“, daleko je kvalitetnije odglumila svoju ulogu od Duchovnyja koji ovdje više podsjeća na svoju ulogu u „Kalifornikaciji“ nego na Foxa Muldera.

Prije nego što se posvetim najvažnijim epizodama koje počinju i završavaju serijal obratit ću dužnu pozornost na one središnje epizode koje su nam nastojale dati nešto osobniji i drugačiji pogled na omiljene likove, ali i na neki način postaviti temelje novoj seriji koju ćemo izgleda tek vidjeti. Na nesreću, nisu to napravili dovoljno uvjerljivo. Sukob fanatik-skeptik koji je tako dobro funkcionirao između likova u originalnom serijalu ovdje je neuvjerljiv i lagano izokrenut pa se često čini kako su Scully i Mulder zamijenili uloge. Znači li to da su sazreli? Sudeći po seriji i ne baš. Već u drugoj epizodi koja u ulozi antagonista ima klasičnog ludog doktora vidimo kako je Carter odlučio seriju raditi po starom principu pa su druga, treća i četvrta epizoda snimane po principu procedurala. S obzirom na skraćeni format emitiranja i ekstremne posljedice otkrivene u prvoj i posljednjoj epizodi to je možda loša odluka. Naime, takav format serije koji funkcionira u trajanju sezone od 20+ epizoda, ovdje se doimao suvišnim. Slučajevi jednostavno nisu imali snagu koja bi danas, 23 godine nakon emitiranja prve sezone, imala učinak kakav se od „Dosjea X“ očekuje. To je bilo sjajno zamišljeno prije dvadesetak godina, danas bi možda bilo bolje da su kroz šest epizoda Mulder i Scully radili na jednoj priči dok su procedural slučajevi nešto sporedno što tu i tamo iskrsne.

Treća epizoda, s pomalo kafkijanskim glavnim likom, poslužila je i kao komični element unutar kojeg je preispitana glavna Mulderova odlika iz originalnih serijala: vjera u nadnaravno. „Ja vjerujem“ slogan je koji će uvijek asocirati na „Dosje X“ pa je stoga jako zanimljivo poigravati se s elementima baš te ključne rečenice iz Mulderove perspektive s obzirom da smo već navikli na to da Scully bude skeptik. Kroz sve četiri „srednje“ epizode primjetno je emotivno traženje likova pa se zato često spominje potraga za njihovim sinom koji je dan na posvojenje, a Carter je iskoristio i druge osobne traume kako bi likovi preispitali smisao svojih života i onoga što rade. „Dosjei X“ ponovno nam kao najveću enigmu serviraju baš Foxa i Danu jer o njihovoj kemiji i unutarnjoj snazi ovisi i uspjeh misije koja je pred njima, a dodao bih i same serije.

Zanimljivo je bilo vidjeti hrpu referenci namijenjenih za prepoznavanje fanovima, kao i odmak od klasičnog prikaza likova npr. u epizodi u kojoj je Mulder na tripu. Iznenađenje nam je servirano u vidu dvaju novih likova koji nenormalno podsjećaju na rane Scully i Muldera: agentice Einstein i agenta Millera (glume ih Lauren Ambrose i Robbie Amell). Jesu li Miller-Einstein naznaka novih „Dosjea X“ (ili nečeg sličnog) bez Scully i Muldera? Imaju li uopće „Dosjei X“ kao serija smisla bez njih dvoje? Već smo u originalnom serijalu kako to izgleda bez Muldera, ali imaju li njihovi mlađi dvojnici mogućnosti iznijeti ovakav serijal? Možda i najvažnije od svega, imaju li danas „Dosjei X“ smisla s obzirom na načine na koje je televizijska produkcija evoluirala u međuvremenu? Sve su to pitanja na koja je teško dati jednoznačan odgovor, ali činjenica je da „Dosje X“ nakon svih ovih godina ima stabilnu bazu poklonika. Moje je mišljenje da bi se u odnosu na ovu sezonu nešto trebalo radikalno promijeniti. „Dosje X: Obnovljeni“ sjajno funkcionira kao mješavina posvete i parodije originalnog serijala, ali kao samostalna sezona ima dosta rupa, nelogičnosti, ispraznih dijaloga i trivijalnih zapleta. To je posebno očito baš u tim „središnjim“ sezonama. Na trenutke nisam bio siguran gledam li „Dosje X“ ili samo njihovu karikaturu.

Zato smatram kako je najvažnije u kontekstu vrednovanja netom završene sezone veći naglasak stavljati baš na početak i kraj. To je priča koja se nadograđuje na mitologiju „Dosjea X“, to je priča koja nastavlja originalni serijal i na koncu to je priča koja ostavlja naše junake (kao i gledatelje) s upitnikom iznad glave. Jedina joj je mana što ju možemo promatrati više kao uvod u nešto novo nego kao zaokruženu cjelinu. Ako je Chris Carter u srednjim epizodama morao isparodirati vlastitu seriju i likove na način da usput udovolji i poklonicima originalnog serijala – neka. No, prva i zadnja epizoda ono su što je zaista važno. To nam je, čini mi se, Carter pokušavao reći cijelu sezonu. Više nije toliko važno vjerujemo li mi da je „istina oko nas“ nego vjeruju li to Mulder i Scully. To je jedno od rijetkih pitanja na koje smo ovom sezonom dobili odgovor.

Usprkos nekritičnom odobravanju i divljenju dijela fanova nismo dobili vrhunski TV proizvod, nismo dobili ni dostojan nastavak originalnog serijala. Dobili smo mješavinu posvete i parodije s uvodom u nešto više. „Dosje X: Obnovljeni“ su prijelazna faza, nekakav most ako hoćete. Kako smo imali prilike vidjeti i u stvarnosti, s mostovima nikad ne znaš kamo će odvesti. Što se tiče „Dosjea X“ morat ćemo pričekati. Istina je možda oko nas, na nama je da li ju želimo vidjeti. Likovi nemaju izbora.

Mi, s druge strane, možemo samo nadati i - naravno - vjerovati.