DANČI BIRA: "Miekkailija / MAČEVALAC" (2015.) - Djeca su jača od ideologija.

„Mačevalac“ je film o čovjeku koji nakon Drugog svjetskog rata dolazi u malo estonsko mjestašce Haapsalu. Tamo postaje profesor tjelesnog i pokreće mačevalački školski klub. Interes djece koja u malom mjestu nemaju previše aktivnosti sve je veći, a otpor lokalne i školske vlasti snažniji. Tko je taj mladić iz Lenjingrada koji je došao ovdje učiti našu djecu tu zastarjelu, feudalnu vještinu?, pitaju se oni. Ali, Karl Marx je također bio mačevalac., odgovaraju oponenti. Rane su pedesete, Staljin je još živ i diljem tadašnjeg Sovjetskog Saveza provodi čiste potencijalnih nacističkih kolaboracionista. Endel (Märt Avandi) se kao osamnaestogodišnjak bio prisiljen priključiti nacistima. Njegov je život stalni bijeg. Djeca su, s druge strane, zavoljela njega i mačevanje. Hoće li uspjeti prekinuti začaran krug? Što će odlučiti?

Zanimljivo je primijetiti kako se „Mačevalac“ službeno vodi kao finski film iako se radnja događa u Estoniji. S Estonijom ga veže i poznati glumac koji je ovdje u sporednoj ulozi, izvrsni Lembit Ulfsak (njega znamo iz „Mandarina“). Ulfsakov lik je ovdje glas razuma u moru ideologije. Djed jednom od Endelove djece i upravo će on preokrenuti partijsko gledanje na mačevanje. No, cijena tog preokreta bit će visoka jer, pretpostavljate, Partija ne podnosi protivljenje.

U svemu tome važno je istaknuti kako, za razliku od filma „1944.“, „Mačevalac“ nema lažno/pretjerano epsku notu. Razlog je možda u tome što su tu više u fokusu djeca nego politička zbivanja pa prave junake traži iza kulisa. Poratno doba nije lako nikome. Nakon njemačke okupacije uslijedila je sovjetska, a Estonce nitko nije puno pitao. Gledajući ta dva filma u posljednjih nekoliko dana palo mi je na pamet kako je i kod njih na snazi povijesni revizionizam. SSSR-u se čak nastoji oduzeti doprinos u Drugom svjetskom ratu, a sve zbog općenite antiruske atmosfere i straha. Estonija je, na koncu, do 1991. bila jedna od sovjetskih republika. U tekstu o „1944“ govorio sam o epici u nacionalnoj kinematografiji. Epskog pripovjedanja ima i ovdje, pa bi poznavatelji domaće kinematografije mogli primjetiti iskorištavanje istih onih tropa koje poznajemo iz „Vlaka u snijegu“. Moglo bi se čak reći kako oba filma nastavljaju tu tradiciju, samo s obrnutim ulogama u kojima se pokazuje kako i nacistički kolaboracionisti mogu biti žrtve. Takva je pojava iz estonske perspektive jasna. Kad jednog okupatora zamijeniš drugim, nemaš baš dojam da si oslobođen.

Film je uspio izbjeći pretjeranu patetiku i to mu je s obzirom na djecu u glavnim ulogama jedan od važnijih aduta. Da je obradu ovakve teme radio Hollywood sve bi prštalo od zašećeravanja. Estonci i Finci to ipak rade nešto drugačije pa nekoliko patetičnih scena imaju smisla u širem kontekstu. Endelove dileme je sjajno dočarao Avandi, a posebno su pamtljive dječje uloge. Ne odmaže niti to da je film napravljen prema istinitoj priči pa se dobro podsjetiti kako su neki sporni momenti radnje možda i namjerno tako napravljeni. Klaus Härö, redatelj filma, uspio je s nekoliko pažljivo odabranih kadrova djece skrenuti pozornost s teških tema kojima se bavio. Djeca o kojoj pričamo njegovi su polaznici koji se kroz trening od nužnog zla pretvaraju u inspiraciju, razlog za ostanak.

Djecu ne opterećuje politika, oni žele dokazati da mogu biti uspješni i da ih to što su iz malenog grada ne diskvalificira. Naravno, rijetko tko zna Endelovu dilemu. Ukoliko sebe i djecu bude previše isticao, razotkrit će ga i u najboljem slučaju poslati u Sibir. Kako pomiriti dječje želje i vlastite strahove?

Za odgovor na to pitanje morat ćete pogledati ovaj više nego solidan film koji, bez obzira na svoju vezanost za politiku, intrigira i sveukupno je bolji od razvikanijeg „1944.“ Oni koji se neće opterećivati ideološkim implikacijama vjerojatno će ga naći još i boljim.

„Mačevalac“ je zanimljiv plod finsko-estonske suradnje. Film u kojem možemo nazrijeti i naše vječne teme, ali i film koji pokazuje da nada u budućnost ipak leži u nadolazećim generacijama.