RECENZIJA: "Omoide no Mânî / USPOMENA NA MARNIE (2014.) - Zar je to zbilja oproštaj "Studija Ghibli" ?

Uvijek sam volio radove japanskog studija „Ghibli“. „Priča o princezi Kaguyi“ me oduševila, dok za „Uspomenu na Marnie“ to ne mogu reći. Prema dostupnim informacijama riječ je o posljednjem animiranom filmu tog studija. Ne mogu vjerovati da je stvarno tako, ali ako se glasine pokažu točnima onda je studio iz kojeg je izašlo toliko remek-djela zaslužio bolji ispraćaj. Iako je po mnogočemu tipični Ghibli, „Uspomena na Marnie“ pati od razvučenosti i slabe dramske konstrukcije u kojoj se samo na trenutke vidi ono što Ghibli čini posebnim. Oni koji površno poznaju povijest ovog studija reći će kako je pad kvalitete očekivan nakon što se umirovio Hayao Miyazaki. No, već je spomenuta Kaguya nastala nakon njegova umirovljenja, a riječ je o vrhunskom filmu.

Kod „Uspomene na Marnie“ nisu problem kadrovi. Fantastična animacija još je tu, detalji i pejzaži ostavljaju bez teksta. Problem je karakterizacija likova, konstrukcija priče i nedostatak konflikta. Bez toga, nažalost, sve djeluje nedorečeno i monotono. Režiser Hiromasa Yonebayashi odradio je odličan posao, ali nije uspio dodati dinamiku priči koja je očito prilagođenija literaturi nego filmu. Tuga izvire iz filma, a ritam priče je razvučen i tup. Likovi, počevši od glavnog, kao da su izgubili smjer (ne samo zbog karakterizacije). Ne znam je li tome razlog saznanje da se radi o posljednjem filmu studija koji je odavno ušao u filmske enciklopedije ili rezigniranost samih animatora oko vlastite budućnosti. „Uspomena na Marnie“ dobrim dijelom izgleda kao oproštaj. Puno je tu simbolike. Za početak tu je veza već spomenutog Miyazakija s romanom čija je adaptacija ovaj film.

„Uspomena na Marnie“ roman je britanske autorice Joan G. Robinson koju je baš Miyazaki uvrstio na popis 50 dječjih knjiga koje preporučuje. Priča koju nam donosi u središtu ima mladu Annu Sasaki, introvertiranu dvanaestogodišnjakinju koja živi s posvojiteljima. Nakon što dozna kako vlast plaća njenu skrb, Anna doživljava krizu identiteta koju prati razočaranje i gubitak povjerenja u skrbnike. Sve to pojačava i napadaj astme nakon kojeg završava kod rođaka na selu. Tu „Uspomena na Marnie“ postaje potraga za identitetom i prerastanjem pubertetskih nesigurnosti. U ranoj fazi puberteta ljudi su si ružni, nesposobni, nekvalitetni. Anna nije iznimka. Njeni crteži ne valjaju, njen je izgled neprivlačan i – najvažnije – nju nitko ne voli. Naravno da sve to tako izgleda samo iz njene perspektive, a „Uspomena na Marnie“ prikazuje taj put od djeteta do mlade žene. Otkrivanjem svojih korijena, kao da nam poručuje Anna, otkrivamo i smjer kojim želimo krenuti.

Nemoguće je bez kvarenja priče otkriti što točno veže Annu i Marnie. Dovoljno je reći kako će poznavatelji Ghiblija i ovdje prepoznati mistiku i bajkovitost po kojoj su raniji filmovi poznati. Međusobni odnos dvaju likova u središtu je filma, ali može se primijetiti i klasični pristup ljudskim vrlinama koji se veže uz ekološki podtekst. Naravno, gradovi su zagađeniji, ljudi pokvareniji, dok je na selu zrak, zajedno s ljudima, iskreniji i čišći. U takvom okruženju, glavna junakinja otkriva svoj identitet, a motivi s kojima se susreće podsjetit će nas malo na Van Gogha, a malo i na već viđene filmove ovog studija.

Iako smo uvijek podsvjesno Ghibli vezali uz Miyazakija vijest o prestanku produciranja dugometražnih animiniranih filmova me rastužila. Nadao sam se, kao što sam naznačio i u prošlogodišnjoj recenziji „Princeze Kaguye“, da će studio opstati. Nažalost, nada se nije ostvarila. „Uspomena na Marnie“ otpratila je Ghibli u jednu lijepu uspomenu. Studio koji nas je naučio da anime može biti prelijep odlazi u povijest. Što će ga zamijeniti teško je reći. Iza njega ostaje rupa koju će biti teško popuniti. Nadam se da će ipak netko uskočiti. Nadam se da se možda i predomisle. Ako već moraju završiti, bila bi šteta da to bude s „Uspomenom na Marnie“. Nemojte me krivo shvatiti, film nije loš. Prosječan je, na trenutke čak i dobar. No, navikli smo na više od ovog potpisa.