DANČI BIRA: "Saul fia / SAULOV SIN" (2015.) - Krugovi različitih ludila. - MovieLand

Ovogodišnji dobitnik Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja je „Saulov sin“. Prigodno pogledan baš u ovo doba, „Saulov sin“ nije tipični film o holokaustu. Rijetko me koji film u životu više podsjetio na Sofoklovu „Antigonu“. Moralna dilema koju postavlja „Saulov sin“ je u principu ista. Koncentrični krugovi ludila koncentracijskih logora mogu se nadvladati isključivo fiksacijom na cilj koji je istodobno i oponiranje nacistima i „moralno pravo“ zbog kojeg je Antigona htjela pokopati brata. Saul ovdje želi pokopati sina, a moralno pravo koje pritom zaziva omogućava mu oslonac. Scene koje svaki dan gleda izgledaju poput kombinacije naturalizma i horora i uz njih je nemoguće ostati normalan. Korupcija na svakom koraku, moral na niskim granama, a preživljavanje pod velikim upitnikom. „Saulov sin“ dovodi pred nas suvremeniju Antigonu, lika kojem je Božji zakon važniji od ljudskog. No, problem je što je svijet gdje egzistiraju nacizam, mržnja i plinske komore svijet kojem je i Bog davno rekao – laku noć.

Saul Ausländer (Géza Röhrig), glavni lik ovog filma, kreće u potragu za rabinom koji je u sveopćem ludilu voljan pokopati dječaka koji je, samo nakratko, preživio Ciklon B. Njegova potraga nužno rađa asocijaciju na Viteza od Manche jer pronaći nekoga tko je u ludilu voljan izvoditi vjerski ritual za pojedinca u mjestu gdje ljudi umiru kao muhe nije nimalo lako. Dodatni razlog zašto je tako funkcija je na kojoj se i Saul i njegovi kolege nalaze. Oni su, naime, članovi Sonderkommando jedinice. Poseban odred židovskih logoraša, izoliran od ostalih, čija je svrha sprovoditi ostale Židove u plinske komore. Režiser László Nemes ovdje je primijenio posebnu tehniku. „Saulov sin“ se po načinu snimanja izdvaja od bilo kojeg drugog filma o holokaustu. Kamera prati glavnog junaka i sve događaje koje vidimo, vidimo isključivo iz njegove perspektive. Njegova nemoguća potraga u tom trenutku postaje i naša. Što je važnije, preživjeti ili preživljavati? Na tu dilemu nije lako odgovoriti, a pred nama se smjenjuju ljudi koji bi vrlo lako mogli biti stoka, kao zastrašujuće odvratna kulisa.

Baš je ta vizualna i audio kulisa nešto što filmu daje jezovit doživljaj. Cijeli sam film imao dojam kao da je László Nemes nastojao gledatelje prebaciti u koncentracijski logor, dovesti ih u situaciju da iskuse užase iz prve ruke. Ako je Saul nešto poput Don Quijotea, imamo li pravo reći da je u sveopćem ludilo on isto lud? Možda je samo malo luđi od većine, a možda su i svi ostali ludi jer ne vide potrebu za svevremenskim zakonima i običajima u svijetu koji ih nastoji zatrti? U posebno zanimljivom dijalogu, gdje se nastoji objasniti Saulu kako je njegova potraga i zahtjev nerazuman, Saul jednostavno odgovara: „I tebi će trebati (pokop op. a.). Želi li itko u takvom ludilu umrijeti bez nade da će drugdje biti bolje? Na to pitanje, bez obzira na uvjerenja, moguće je odgovoriti samo šutnjom.

Dok gledamo „Saulovog sina“ čujemo i vidimo slike i zvukove koncentracijskog logora. Koncept rasne nadmoći i eugenike jedan je od najodvratnijih u ljudskoj povijesti. „Saulov sin“ zorno daje do znanja zašto. U svim je sukobima uvijek netko bolji i pametniji, uvijek netko nadvladava i gradi mitove i uvijek netko ispašta bez da su ga mitovi uopće zanimali. Rat, bilo koji, ustvari je sukob generalizacija. U takvom sukobu sve se svodi na pitanje „mi ili oni“. Pojedinac nije važan. On razmišlja, propitkuje, on se nada. Može li opstati, pa makar u koncentracijskom logoru?

Za odgovor na to pitanje trebat će ipak pogledati film. No, neću puno otkriti ako kažem da će takav pojedinac ukoliko se odluči na taj lud i odvažan korak trebati simbol. Naslov filma je simbol koji je pronašao glavni junak. Ispod simbolike, ispod Antigone i Don Quijotea, ispod življenja i preživljavanja ogoljena ostaje samo nada. „Saulov sin“ se grčevito drži za tu nadu. Slično kao u „Život je lijep“ (samo na drugi način) to je nada u ljudskost.

Što više razmišljam to sam sigurniji kako je „Saulov sin“ baš dobar film. Razmišljati moram jer je bez toga nemoguće dočekati odjavnu špicu. Način na koji režiser prikazuje glavnog junaka je impresivan. Vrlo je često samo on u fokusu, a sve je iza njega mutno. Vrlo često gledamo njegovim očima, a samo još fali da ne razmišljamo i njegovom glavom. Vrlo, vrlo često bi mu opalili dva šamara i rekli – ostani po strani. Problem je, naravno, što moralno naspram neljudskog ne smije ostati po strani. Tu su isti i on i Antigona. Oboje na kraju donose odabir. Kroz svoje grčevito držanje za svevremenski pored trenutnog zakona i sami su postali simboli. Za to je potrebna hrabrost i izvjesna doza ludila. Géza Röhrig je glumom odlično pogodio i jedno i drugo.

Još kad većina ljudi ne bi plutala negdje između, gdje bi nam bio kraj?