RECENZIJA: "BATMAN v SUPERMAN: Zora pravednika" (2016.) - Kompilacija (zasad) neispunjenog potencijala. - MovieLand

Nakon salve negativnih kritika otišao sam u kino s niskim očekivanjima. Na kraju nije ni ispalo tako loše. „Batman vs. Superman – Zora pravednika“ konačno je na platno doveo obračun dva najpoznatija strip junaka. U samom naslovu se krije možda i najveći problem filma. On je istodobno i Batman vs. Superman i Zora Lige Pravde, kao i obračun s Lexom Luthorom i Doomsdayem. Sve to ugurati u jedan film, a još se pritom ograničiti prilično nekoherentnim prethodnikom bio bi težak zadatak za bilo kojeg scenarista. „Batman vs. Superman“ nije toliko loš koliko su ga neki kritičari pokopali, ali je u odnosu na uloženo vrijeme i novac, kao i potencijal likova, daleko slabiji nego što bi trebao biti.

Kao kod svake priče i ovdje treba krenuti od početka. Početak je, u ovom slučaju nažalost, u ranijem filmu DC filmskog svemira – „Čovjek od čelika“. U tom nas je filmu režiser Zack Snyder upoznao sa svojom vizijom Supermana, a naknadno je odlučeno da taj film bude začetnik novog filmskog svemira u kojem će egzistirati najpoznatiji DC superjunaci. Iako je ta odluka očito donesena po uzoru na Marvel, sama po sebi i nije morala ispasti lošom. Warner/DC veleumovi odlučili su u potpunosti odvojiti svoj filmski i TV svijet i u „Batman vs. Superman“ predstaviti gotovo cijelu Ligu Pravde. To je automatizmom značilo da se u filmskom svemiru neće pojavljivati Grant Gustin i Stephen Amell u ulogama Green Arrowa i Flasha, ali i da se Batman i Superman ne smiju izrijekom spominjati u TV svemiru. Koliko je ta odluka bila opravdana pokazat će vrijeme, ali obrazloženje koje smo za nju dobili bilo je u najmanju ruku kontradiktorno. Ono što vrijedi za Batmana i Supermana, očito ne vrijedi za Flasha i Green Arrowa. U obrazloženju je rečeno kako „bi gledateljstvo bilo zbunjeno s više različitih verzija najpoznatijih superjunaka“. Podcjenjivanje publike rijetko završi dobro, a čini mi se da je upravo to neke od kritičara nabrusilo protiv novog nastavka priče o DC-jevim superjunacima.

„Zora Pravednika“ je u mnogočemu bolji film od „Čovjeka od čelika“. Dok je u prethodniku Zack Snyder dao na volju svojim igrarijama s CGI specijalnim efektima i pokušajima da ionako omipotentnog Supermana napravi većim od života, ovdje je prostor za to bio relativno ograničen. Batman je nužno prizemljio takav narativ i u prvom dobrom scenarističkom potezu preispitao takav pristup Supermanu. Ono što je bilo najvećim propustom prethodnika iskorišteno je za početak nastavka. Upravo božanska priroda „Čovjeka od čelika“ ovdje je stavljena pod povećalo, a destruktivni raspašoj u kojem je Superman izgledao kao mješavina Hulka i Transformera iskorišten je kako klica nepovjerenja između dvojice superjunaka. S obzirom da su odnekud morali početi, ovo su Chris Terrio i David S. Goyer odradili dosta dobro.

Kako film kreće dalje, tako upoznajemo oba junaka u njihovom prirodnom okruženju, a Ben Affleck postaje prilično dobar Batman (svoj skepsi i mržnji unatoč). Jedna od glasnijih kritika na ovu inkarnaciju „čovjeka-šišmiša“ glasila je kako on ne ubija, a da je u ovom filmu pobio svu silu ljudi. Takva kritika ovdje ne drži vodu jer u jedinoj sceni u kojoj on eksplicitno ubija ispada da – sanja. Snovi čovjeka koji je izgubio roditelje (da, i to smo vidjeli po sto i prvi put) i noću se oblači u šišmiša da lovi kriminalce i moraju biti mračni, zar ne? Klica nepovjerenja s početka, razvija se u interesantan sukob dvojice junaka koji, ipak, donekle gubi na uvjerljivosti kako se film bliži kraju.

Jedan od glavnih razloga zašto je to tako je Lex Luthor (Jesse Eisenberg) koji je potpuno promašeno napisan i jedan je od likova koji uopće ne odgovara svom stripovskom predlošku. Imao sam dojam da gledam mješavinu Jokera i Zuckenberga svaki put kad bi se Eisenberg pojavio na platnu, a to nije nešto što bi Lex Luthor trebao biti. Luthor je prije svega kriminalac populist, čovjek koji zna iskoristiti svoj šarm, novac i moć da dobije što želi. Ovdje je napisan kao neprilagođeni sociopat koji se usto krevelji kao da nastoji iskopirati Jokera. Ne znam je li problem u Eisenbergu ili u tome što scenariste progoni duh Heatha Ledgera, ali taj ih je propust uveo u nekoliko sljedećih.

Film očito nije sasvim svjestan toga što bi trebao biti. Obračun Batmana i Supermana, uvod u Ligu Pravde ili spašavanje svijeta od Doomsdaya. Način na koji je prikazan Lex uveo je scenariste u problem jer je tu psihotičnost morao pokazati i u praksi. Kroz čitanje mita o Supermanu u radovima Granta Morrisona, Dana Jurgensa ili Johna Byrnea (da istaknem samo neke) možemo primijetiti kako je u stripovskom predlošku Lex Luthor lik vrlo jasnih motivacija kojem je Superman jasno izražena prijetnja. Snyderovi filmovi i inače imaju problema s dijalozima i motivacijama. U „Čovjeku od čelika“ trivijalni dijalozi bili su i jače izraženi, a ovdje posebno u oko bode dijalog Lois Lane (Amy Adams) s teroristom u pustinji:

Nisam znao da ću imati posla s damom.
Ja nisam dama – odgovara Lois – ja sam novinarka.

Stvarno? Da bi stvar bila gora i da ju dodatno naglasim reći ću kako u „Čovjeku od čelika“ u jednom dijalogu govori da ona nije samo žena nego i dama. Od početka DC-jevog filmskog svemira jasno je kako ni Goyer ni Snyder ne znaju što bi Lois trebala biti. Ponekad se čini da je tu samo zato kako bi ju Superman spasio, a ponekad kao da je u funkciji krpanja rupa u priči. No, apsolutno ništa od onoga što je radila u oba filma ne odgovara onome što bi Lois trebala biti. Više na njen lik podsjeća Karen Page u drugoj sezoni Netflixova „Daredevila“ nego što u oba filma skupa tu ulogu ispunjava Amy Adams. U njenu obranu, ona je tome najmanje kriva. Problem s motivacijama je, dakle, itekako prisutan u ovom filmu i jedino jasno napisan lik Batmana (kod kojeg je taj dio naprosto nemoguće zaribati) spašava priču.

U pojedinim je trenucima teško bilo pronaći fokus. Prvu polovicu filma izgradili smo oko iščekivanja sukoba između gothamskog šišmiša i metropolskog vanzemaljca. Kad se on konačno dogodio, ostvaren je tako nelogično i trivijalno da i nije preostalo dugo nego usporediti čitavu tu scenu s prebrzo popijenom bocom skupoga šampanjca. Toliko dugo nešto čekaš, a na kraju se svede na podudaranje imena. Put od animoziteta do savezništva je prebrz, neuvjerljiv i loše izveden. No, tek što se dogodi film već šiba dalje. Doslovce. Pojavom Doomsdaya (kojeg Luthor proizvede u najboljoj Jokerovoj maniri) svijet je ugrožen i naši će junaci morati stati zajedno ako misle odvratiti tu prijetnju. Tu se pojavljuje i Diana Prince (Gal Gadot) u ulozi Wonder Woman kao neočekivan (ako niste pogledali trailer u kojem je sve to otkriveno) saveznik.

„Zora pravednika“ svakako ima više referenci i humora od „Čovjeka od čelika“. To je pozitivna promjena. S referencama kao nije ti ovo 1938. ili dijalogom Batmana i Marthe Kent dobilo se više nego s cijelom gradnjom mita u čovjeku od čelika. Već je Donnerov Superman pokazao da ti likovi najbolje funkcioniraju kad im se omogući bijeg od toga da budu „prepametni za svoje dobro“. Predvoditelji u Blitzu bi se također trebali zamisliti. Film ima nekoliko grešaka u prijevodu, a posebno je zanimljivo istaknuti onu u kojoj su Batmanovi roditelji umrli „u slivniku“ dok on objašnjava Supermanu kako su, u originalu „died in a gutter/umrli u jarku“.

Za ovaj je film iskorišteno nekoliko prvoklasnih stripovskih naslova koji bi svaki za sebe mogli biti poseban film. „Povratak Mračnog viteza“ (kod nas ga je izdala Fibra, za svaku preporuku) Franka Millera i „Supermanova smrt“ (Dan Jurgens) samo su najočitiji. Tu je, zapravo prvi od dva problema zbog kojih ovaj film nije onako dobar kao što je mogao (i trebao) biti. Naknadna odluka da „Čovjek od čelika“ bude prvi film DC filmskog svemira, uvođenje Lige pravde i kompiliranje zasebno odličnih priča od ovog su filma stvorili uvod u ono što tek slijedi i kolaž fragmenata koji funkcioniraju svaki za sebe, a ne kao dio cjeline. Kad se tome doda nedostatak Snyderovog osjećaja za likove, dijalog i priču, dobije se film koji ni izbliza nije ispunio ponuđeni potencijal.

U nekoliko sam razgovora prije filma spomenuo da će „Zora pravednika“ biti onoliko dobar film koliko Snyder uspije zadržati svoje CGI destruktivno ludilo. Ako mu netko još objasni da Superman nije Hulk, tim bolje. Neoprostivo je što pojedine scene borbe s Doomsdayem izgledao jeftino i neuvjerljivo. Za film s ovakvim proračunom, koji režira redatelj sklon efektima i vizualnom, to je moralo izgledati bolje.

Konačni proizvod ima nekoliko sjajnih elemenata, u dosta toga gradi novu i drugačiju mitologiju, a okuplja i zanimljiv potencijal za naredne filmove. Pogotovo u dijelu priče koji se odnosi na Batmana gdje mi se čini da će Jeremy Irons kao Alfred preuzeti više inicijative nego što je mogao Michael Caine u Nolanovoj verziji. Što se Supermana tiče, Henry Cavill je ovdje izgledao opuštenije nego u prethodnom filmu pa je samim time i njegova gluma bila uvjerljivija.

Zaključak priče glasi da smo dobili uvod u DC svemir. Problem je što je taj uvod samo jedan film, a materijala ima za dva ili tri. Film je solidan i nije ni izbliza loš kao što neke kritike daju naslutiti. No, kad se uzme u obzir da se ovdje radi o dva najpopularnija superjunaka u povijesti, s daleko najvećim marketinškim potencijalom, onda je jedini mogući zaključak da „Batman vs. Superman: Zora pravednika“ nije dovoljno dobar.

Za nešto više morat ćemo, bojim se, sačekati Snyderov odlazak.