RECENZIJA: "11.22.63" (2016.) - Može li se pobijediti prošlost? - MovieLand

Kad su u pitanju adaptacije Kingovih romana, kvaliteta često varira. Dovoljno se samo prisjetiti serije „Pod kupolom“ pa da odemo u onu lošu krajnost. No, u seriji „11.22.63“ pronaći ćemo dobru krajnost Kingove fikcije. Poznavatelji američke povijesti prepoznat će naslovni datum kao dan Kennedyjeva ubojstva, a osnovna se potka vrti oko pokušaja jednog nezadovoljnog profesora engleskog da spriječi tragični događaj. No, „11.22.63“ serija je koja ne govori samo o tome i kojoj je veliki plus što ne nastoji stvoriti od JFK-a i njegove administracije „obećanu zemlju“ što je zamka u koju se često upada prilikom obrade te teme. HULU je ovom serijom napravio odličan posao i ona je zasad najbolja nova serija 2016. Priznajem, još nas dosta toga čeka, ali kvalitetu ove mini-serije bit će teško nadmašiti.

Kad sam svojedobno čitao Kingov roman istog naslova, razmišljao sam kako je pisac sjajno definirao ono što dobra spekulativna fikcija treba imati. Kad naslovni junak, Jake Epping (James Franco) kroz zalogajnicu svog prijatelja dospije u 1960. susrest će se sa svojim dječačkim uspomenama. Hrana ima bolji okus, u zrakoplovima se smije pušiti, a predizborni plakati ne moraju biti politički korektni. Ovdje govorimo o jeku predizborne kampanje Nixon/Kennedy u kojoj je Kennedy pobijedio s toliko malom razlikom da su postojale sumnje u legitimitet njegovog izbora. Eppinga ništa od toga ne dira, on poznaje povijest. Skeptičan prema ideji vlasnika zalogajnice Ala Templetona (Chris Cooper) kako bi „da je Kennedy preživio sve bilo bolje“ pokušat će pronaći odgovor na pitanje tko ga je „zaista“ ubio, ali i stvoriti vlastiti život u šezdesetima.

Taj napor sjajno korespondira s Kingovom knjigom. Među najboljim detaljima romana upravo su usporedbe šezdesetih i sadašnjosti praćene s neskrivenom nostalgijom prema dječačkom dobu. Serija je dosta dobro taj moment prenijela na ekran iako neke druge (primjerice susret s likovima iz Kingova romana „Ono“) nije mogla. U ulozi Eppinga zbilja je izvrstan James Franco što mi je predstavljalo neku vrstu iznenađenja. Nakon dosta uloga u beznačajnim i lošim filmovima („Carstvo Velikog Oza“ npr.) Franco je ovdje pokazao zavidnu razinu glume. Za pohvalu je i odluka da se „11.22.63“ ekranizira kao mini-serija. U osam epizoda uspjela se ispričati priča bez da se gubi na tempu. Istodobno, u scenarističkom je smislu dekonstruiran mit o kenedijevskom Camelotu. King se poigravao stvarnošću da bi stvorio fikciju. Nemoguće je bez kvarenja priče reći kakva je ta fikcija koja je stvorio, no u dodacima romana autor kaže kako je pričao sa relevantnim povjesničarima i poznavateljima tog perioda o mogućnostima u koje bi SAD odvela budućnost da se zaista dogodila osnovna premisa priče – da je Kennedy preživio.

Čak i pedeset godina nakon atentata u Dallasu postoje razne teorije oko toga tko je ustvari ubio Kennedyja. Gledao sam mnoštvo dokumentarnih filmova na temu i čini se kao da svake godine izađe barem jedan. U svojoj knjizi „Kennedijevih pola stoljeća“, kao i na kolegiju koji je bio dostupan na popularnoj Courseri, poznati povjesničar Larry Stamato pokušava proniknuti u uzroke Kennedyjeva nasljeđa, ali isto tako i pojasniti kako neki mitovi koje njegujemo o trideset i petom američkom predsjedniku nisu sasvim točni. Od iste pretpostavke ovdje kreće i Stephen King pa su tako rane šezdesete doba u kojem hipijevska faza još nije došla, a Hladni rat doživljava jedan od svojih prvih pravih klimaksa u vidu Kubanske krize. U takvom svijetu čovjek iz budućnosti mora biti naročito oprezan jer previše znanja kao i previše pitanja može značiti probleme. Uostalom, govorimo o vremenu kad se sve gleda kroz naočale Hladnog rata.

Epping nije u svemu discipliniran i svakako nije lik koji je fanatično uvjeren u ispravnost JFK-a i njegove administracije. U zadatak da spriječi atentat on ulazi više iz posvete prijatelju čija je to ideja, nego iz same posvećenosti mitu. Poslovica kaže da je znatiželja ubila mačku, a priliku da sam odgovori na jednu od najvećih misterija teško je propustiti. Sjajnog partnera Franco je imao u Danielu Webberu u ulozi Lee Harvey Oswalda. Zanimljivo je primijetiti kako je Webber dobro ulovio psihotičnost s kojom je obojena svaka priča o Oswaldu, a to se pogotovo vidi u njegovom odnosu prema ženi, kao i prema okolini općenito. Zanimljiv je i Kingov pristup da ovdje za ubojstvo predsjednika okrivi propuste američkih službi, a tek onda samog Oswalda. Ono što je priču svakako gurnulo u dobrom smjeru je i guranje raznih drugih teorija u drugi plan pa tako primjerice tajanstvenog „čovjeka s kišobranom“ prepoznajemo samo u jednom kadru. On je tu, ali kao asocijacija a ne kao lik u priči. Na kraju, nakon brojnih razmišljanja i proučavanja literature čini se da se King priklonio zaključcima Warrenove komisije što ga nije spriječilo da preispita okolnosti atentata na sebi svojstven način. Posebno je upečatljiv kadar s Oswaldovom puškom u zadnjoj epizodi kao i prikaz kaosa u policijskoj postaji.

Rasplet serije je dinamičan, ali se i najviše i bavi atentatom. Prava vrijednost serije leži u epizodama između prve i zadnje. Jer, ako je prva uvod, a posljednja zaključak onda je ono između poslastica. U tim epizodama Epping se nastoji prilagoditi šezdesetima, pronaći prijatelje i opstati u svijetu u kojem je njegov jedini zadatak čekanje. Tri godine se ne čini kao neko vrijeme, ali u njegovom slučaju mogu biti beskrajne. Ne smije nikom dati do znanja da je iz budućnosti, a njegov zadatak ovisi baš o tom znanju. Ima li itko toliko samokontrole? Tu se pojavljuje i lik Billa (George MacKay) koji je i jedina ozbiljna zamjerka mini-seriji. Lik je to koji postaje neka vrsta side-kicka, ali ustvari u dosta situacija djeluje nepotrebno i suvišno. Zapravo, kad malo bolje razmislim, serija bi sasvim dobro funkcionirala i bez njega.

Sadie Dunhill (Sarah Gadon) provincijska je učiteljica i glavni romantični interes našeg junaka. Simbolički, dva se lika upoznaju dok ona čita „Odavde do vječnosti“. Njena uloga u priči natjerat će Eppinga da preispita što uopće radi u šezdesetima, odnosno koji je točno njegov cilj. Je li to spašavanje Kennedyja ili stvaranje života u vremenu kojem ne pripada? Odgovor na to pitanje pronaći će do kraja serije, no zanimljivo je primijetiti kako su se scenaristi čak i ovdje uspjeli spasiti od prevelike patetike. Netko je jednom rekao da patetika koja funkcionira postaje romansa koja se pamti. Ovdje, ako uzmemo tu poslovicu kao točnu, sjećanje na tu romansu ovisi o tome što su likovi spremni žrtovati.

Posebno treba istaknuti sjajnu ideju prema kojoj mijenjanje prošlosti ne prolazi bez posljedica. U Kingovom imaginariju prošlost uzvraća udarac. Ti udarci, odjeci prošlosti, najbliže su što će se ova serija približiti hororu. No, kad to učini, gledatelj to pamti.

Sve u svemu, „11.22.63“ jedna je od najboljih Kingovih adaptacija uopće. Nije rastegnuta, odigrana je s mjerom i predstavlja zasad najbolju novu seriju godine. Zahvaljujući njoj vratio sam vjeru da James Franco može biti ozbiljan glumac. Nakon što je objavljeno da HULU radi seriju po romanu, bio sam skeptičan. Kad bi me barem svaka ovako razuvjerila.