DANČI BIRA: "Eksplozija tišine / Blast of Silence" (1961.) - Kultno, umalo zaboravljeno, remek-djelo noira. - MovieLand

Kad neki film ostane na razini glasine, nečega o čemu se priča prenosi ispod glasa, onda njegova pojava u DVD izdanju predstavlja značajan događaj. Criterionov DVD „Eksplozije tišine“, kultnog noir klasika, konačno je omogućio ljubiteljima žanra da vide o čemu je tu točno riječ i zašto se „Eksplozija tišine“ i Frankie Bono vrlo često spominju kao scenaristički uzor za „Taksista“ i brojne druge, daleko poznatije, holivudske klasike. Riječ je o filmu koji je snimljen za samo 28.000 $, ali koji u tehničkom smislu predstavlja poslasticu za sve one koji od krimića traže više.

Ubojica se vraća u Harlem kako bi obavio zadatak za koji je dobio ugovor, a povratak na ulice rodnoga grada dovodi oči u oči s uspomenama i željama za koje je mislio da odavno ne postoje. „Eksplozija tišine“ kronika je njegovog bijega od tih uspomena, jer pravi plaćeni ubojica najbolje funkcionira kad je sam. Rijedak biser kakav je ovaj film posebno dobiva na snazi kad shvatimo kako je „eksplozija“ iz naslova ustvari njegova želja da pobjegne od blagdana (priča se odvija u božićno vrijeme), ali i od života u kojem se za njega ne nalazi ništa osim sljedećeg ugovora, mržnje (jer do izvršenja zadatka moraš mrziti svoju žrtvu) ili neprestanog osjećaja samoće.

Redatelj, scenarist i glavni glumac ovog filma Allen Barron u ulozi Baby Boy Franka Bona skita noćima dok istodobno podsjeća na Travisa Bicklea iz kultnog Scorseseova klasika. Njegovo kretanje pratimo kroz tok misli, glasovnu naraciju koju izvodi Lionel Stander (glumac s holivudske crne liste, nigdje nije naveden). Kamera prati Frankieja u namjeri da izvrši propisani ugovor no čini se da će ga na tom putu jednako opterećivati susret sa djevojkom iz prošlosti kao i onaj s ljubopitljivim dilerom oružja što uzgaja štakore u stanu.

Svijet Harlema u koji nas odvodi Barron mješavina je mračne i sive boje, sve izgleda odsutno i prijeteće. Kontrast blagdanskom razdoblju za vrijeme kojeg se odvija film. Tek nakon što dobrano prodremo u 77 minuta njegova trajanja shvatit ćemo kako sjajna fotografija Merilla Brodyja možda predstavlja i psihičko stanje glavnog lika. Nije Harlem odsutan i mračan, nije Harlem izoliran od svega. Takav je naš Frankie Bono. Čitav film možemo promatrati kao veliki, neprekidni vrisak. Vrisak glavnog lika ili vrisak ljudi koji su zaboravili pronaći emocije u ludilu blagdana, kako nam drago. Stvar je u tome što se, bez obzira o kojem se od tih vriskova radilo, često namjerno pravimo gluhi.

Kad se uzme u obzir godina nastanka filma (1961.), kao i tehnički uvjeti u kojima je nastao onda je sasvim jasno da je ovdje riječ o pravom remek-djelu. Brody je, kaže nam režiser u dodacima DVD-a, morao pritisnuti kameru vrećama šećera kako bi mogli snimiti scene u pokretu. To nam dodatno naglašava o kakvom se filmu ovdje radi. Kad bi mu tražio zamjerke morao bih to raditi s velikim povećalom, a i ispod njega bih možda tek pronašao sitne zamjerke priči. Priča je rudimentarna, nje gotovo i nema, sve se odvija jednostavno i pravocrtno. Gotovo cijeli film možemo promatrati kao karakterizaciju, putovanje jednog otuđenog čovjeka kroz svijet u kojem svoju otuđenost mora manifestirati ubojstvom.

Negdje pred kraj filma pomislio sam kako „Eksplozija tišine“ sadrži mnoštvo genijalnih kadrova, ali i nekoliko sjajnih posveta Hitchcocku. Naravno, svaki film sličnog raspoloženja nepogrešivo će asocirati na velikog Alfreda, no ovdje Barron sjajno izmjenjuje vizualnu naraciju s onom glasovnom. Ta izmjena, kao i dinamika kadra, transformira gledatelja gotovo u jednog od aktera filma. Prisluškujemo misaone procese plaćenog ubojice, a to je, složit ćete se, rijedak privilegij.

Ubojica bi trebao biti hladnokrvan i bez emocija. Frankie Bono svakako se na prvu čini takvim. Do kraja filma posumnjao sam u to, a to je svakako bila i namjera scenarista. Schrader je neke od ovih postupaka primijenio i u „Taksistu“ pa možete zamisliti dojam koji stvara ovaj film. Svakako, da mu se naći zamjerki što se tiče priče i (povremeno) montaže, ali „Eksplozija tišine“ bez pogovora zaslužuje svoj kultni status. Riječ je o filmu koji govori o hladnokrvnosti jednog ubojice na drugačiji način. Ubojica mora biti „hladan“, a Bono se bori s emocijama koje ga zaskoče kad se najmanje nada.

Svjestan je on, čini mi se, što mu nosi kraj filma. Zbog toga, „Eksplozija tišine“ ima više značenja. Ono najvažnije je da ovaj film morate pogledati. On predstavlja više od opće kulture. Pucanj je to u svijet konformizma, otuđenosti, apatije i straha. Svijet je to koji sve više nalikuje ovom u kojem živimo. Film koji je toliko grub, razbarušen i nezaglađen oko rubova da je ustvari remek-djelo.

Priča je to o zastrašujućem svijetu koji glas razuma polako ali sigurno pretvara u „Eksploziju tišine“. Priča je to o liku u kojem ćemo se prepoznati, pa makar istog trena okrenuli glavu. Iskreno do kraja. Zbilja, ne kaže se badava da istina boli.