RECENZIJA: "Speak / PRIČAJ" (2004.) - O traumama treba govoriti. - MovieLand

Neki filmovi baš iznenade. Kirsten Stewart svi pamte po ulozi u „Sumraku“. Iako je ulogom u „Zauvijek Alice“ dala do znanja kako taj serijal nije jedino prema čemu bismo trebali mjeriti njeno glumačko umijeće, film „Pričaj“ me zapravo uvjerio kolika bi šteta bila da njen talent ostane obilježen ulogom u vampirskoj sagi. „Pričaj“ je, barem po osnovnom sinopsisu, klasična priča odrastanja. Glavna junakinja Melinda (K. Stewart) kreće u srednju školu, a na njen prvi dan kolege učenici joj šapuću iza leđa, pokazuju na nju i odbijaju se družiti s njom. Melinda je načitana i inteligentna cura i isprva nam nije jasno što se događa. Kroz seriju flashbackova počinju se otkrivati niti priče. Film koji se pred nama prostire nije tipična tinejdžerska drama. U mnogočemu zapravo podsjeća na četvrtu sezonu kultne „Žice“. Kritika američkog sustava vrijednosti, kao i obrazovnog sustava proteže se kroz film. Melindina priča samo je borba protiv žanrovskih klišeja, ali i poruka za svu djecu u njenoj situaciji. U to osjetljivo doba odrastanja (glavni lik ima 14 godina) o problemima treba govoriti, šutnja je rijetko kad pametan izbor.

„Pričaj“ je sjajno napisan film. Baš zbog konstrukcije u kojoj je uzeta jedna uopćena situacija i preokrenuta na neobičan način, kao i zbog nelinearnog otkrivanja ključnih elemenata priče, film vrlo uspješno drži pažnju gledatelja. Kirsten Stewart sjajno pogađa nijanse otuđenosti, inteligencije i puberteta kako bi dočarala zahtjevan lik koji glumi. Razina bullyinga od strane njenih vršnjaka čak ovdje nije u prvom planu. Njeni procesi sazrijevanja jesu. Razlog zlostavljanja skriven je u vremenu prije dolaska u školu, a u svom svijetu Melinda Sorvino ignoriranja doživljava kao opravdanu kaznu za izigrano povjerenje.

Naravno, kod ovakvih filmova (pada mi na um i „Otuđenost“ s Adrienom Brodyjem) važna je i uloga profesora u školi. Oni su ti koji bi trebali biti osposobljeni za prepoznavanje problema. Princip, kao i evaluacija njihova rada, također je jedna od tema ovog filma. Situacija u kojoj profesori pojedine učenike uzmu na zub, zagovaraju otvorenost i debatu samo dok se ona slaže s njihovim mišljenjem i protive im se kad ne ide smjerom koji su zacrtali također ne djeluje nepoznato.

Melinda govori o potrebi njenih razrednih kolega da se razdvoje na klanove. Za svakog se zna kojem klanu pripada i oni koji to ne odabiru obično ostaju poput nje – izopćeni. Sve bi to bilo u redu da Melinda evidentno (zaključujemo to kroz film) u prošlosti nije pripadala jednom od klanova iz kojeg je bez riječi previše objašnjavanja izbačena. Ona nije klasični geek, nije neki već viđeni čudak koji bi film otjerao prema klišeju. Ona je zaista obična djevojka koja ne našla u neobičnoj, da ne kažem nemogućoj situaciji. Kad tu situaciju ne prepoznaju oni koji bi trebali, šutnja se čini kao najbolji izbor.

Jedini profesor s kojim Melinda razvija kakav-takav odnos je gospodin Freeman (Steve Zahn) koji svojim nekonvencionalnim metodama nastoji zainteresirati djecu za umjetnost. Njegova priča s globusom, kao i izjava prema kojoj ne traži od djece da budu genijalci, nego samo da budu zainteresirani odzvanja u glavi kao opomena asocijalnosti i manjku interesa što je pojavom društvenih mreža i reality televizije dodatno naglašen. Naravno, s obzirom na ton ovog filma, dobre namjere nisu uvijek i adekvatno nagrađene.

Jessica Sharzer, redateljica filma, poznata je uglavnom po kratkim filmovima. „Pričaj“ je njen autorski debi u dugometražnom formatu i rekao bih kako je svojom režijom uspjela temi dati artistički ton. Režija je na momente toliko umjetnički izvedena da sam ostao osupnut razinom umijeća kako režiserke tako i montaže, pogotovo s obzirom da sam očekivao konvencionalan tinejdžerski film gdje je sve već viđeno. „Pričaj“ je primjer sjajnog nezavisnog filma. Debitiravši na Sundanceu 2004., „Pričaj“ je opisan i kao poruka svim djevojkama koje su u osjetljivom dobu doživjele traumu. Film je zasnovan na romanu Laurie Halse Anderson iz kojeg vjerojatno izvire nelinearno pripovjedanje u kojem se najvažniji događaji otkrivaju kroz prisjećanje.

Film je to koji svakako treba pogledati iz barem dva razloga. Prvi, da se uvjerite koliko potencijala u sebi nosi Kirsten Stewart. Drugi, da uživate u neobičnoj obradi klišejističke teme.