RECENZIJA: "El Club / KLUB" (2015.) - Šapat koji glasno odjekuje. - MovieLand

„ I rastavi Bog svjetlost od tame“ (Postanak: 1,4)

Ovom rečenicom počinje „Klub“, dobitnik glavne nagrade žirija u Berlinu, najnoviji film Pabla Larraina. Ovaj čileanski redatelj mogao je isto tako za početak svog filma iskoristiti i onu o žitu i kukolju. Postigao bi isti efekt. Nakon filmova kao što su „Mea Maxima Culpa“ Alexa Gibneyja i „Spotlight“ Toma McCarthyja prljavo rublje Crkve nije tema o kojoj se šuti. „Klub“, međutim, od svih njih najdublje ulazi u srž problema zato što se fokusira na počinitelje zločina. Pritom izbjegava upiranje prstom. Zašto je to važno? Larrain, kako smo to već mogli vidjeti i u njegovom ranijem filmu „No“, ostavlja gledatelju da zaključi kamo ga priča odvodi. Redatelj računa na iskustvo i znanje, pa i empatiju gledatelja. U filmu o četvorici svećenika koji su sklonjeni na „bolovanje nedefiniranog trajanja“ on nam pokazuje zlostavljače iz prve ruke. Oni nisu čudovišta, oni su ljudi. U ideji da su ljudi sposobni za zlo krije se suštinska snaga filma. U načinu i tehnici na koji je to vizualno pokazano, krije se njegova poruka.

Kako bismo ušli dublje u „Klub“ vrijedi istaknuti da je Larrain, u skladu s početnim citatom, odabrao igranje bojama i sjenama. Zbilja, teško je u filmu reći koje je doba dana/noći, teško je zaključiti ima li sivilo u kojem se nalaze svećenici izlaza ili svjetla. U komuni koja je izolirana od svijeta i novinara nalaze se četiri svećenika. Svaki je zbog svojih prijestupa udaljen iz službe i svakom je zabranjena komunikacija sa vanjskim svijetom. Vrijeme ispunjavaju u nametnutoj im pokori i klađenju na utrke pasa. Njihovu sumornu svakodnevicu remeti dolazak novog svećenika. Njega do njihove izolirane komune prati njegova žrtva (Roberto Farías) koja ispred kuće izvikuje što joj je učinio. To dovodi do incidenta koji će uzrokovati zaplet filma. Nakon tog incidenta svi će preispitati smisao položaja u kojem se nalaze. Jezuit koji dolazi ispitati događaje (Marcelo Alonso) prijeti ukinućem ne samo ove nego i svih sličnih komuna. Ako si se sklonio od svijeta, znači li to da si se i pokajao? Ako si učinio grozote koje su neopisive, možeš li ih uopće okajati?

Larrain tu sjajno poantira ne dajući odgovor na to pitanje. Moralno u tom smislu redatelja ne zanima, i s pravom je tako. Nije redatelj tu da donosi sudove već tu ulogu ostavlja gledatelju. Pojednostavljeno, nije redatelj razmišljao za nas već taj posao moramo obaviti mi. Prostor između svjetla i tame otvoren je sjenama, a gledajući svećenike na ekranu ispred sebe pomislio sam da i oni nalikuju na sjene. Prema njima moguće je razviti određenu dozu empatije, ali tu empatiju ne treba miješati sa sažaljenjem. Larrain namjerno igra na tu kartu poigravajući se s moralnim kompasom s vremena na vrijeme iskorištavajući lik žrtve kao podsjetnik na razloge zbog kojih se svećenici nalaze u komuni. Taman kad na trenutak zaboraviš da su oni tu zbog gadarija podsjetnik te opali po glavi. Za likove se moguće vezati, ali tu vezu majstorskom režijom autor stalno preispituje.

Na Berlinealeu je Larrain navodno kritizirao HD filmove koji svi nalikuju jedan na drugi. Na internetu se može pronaći njegova teza kako su se prije masovne digitalizacije kinematografije vizualno razlikovale zbog različitih uvjeta razvijanja filma. Svaka je imala neki svoj stil, svoj osjećaj. Danas, masovnom digitalizacijom, sve izgleda unificirano, sve izgleda isto. Baš to kritizira „Klubom“. Upotrebom raznih filtera i leća daje filmu atmosferu kakva nije tipična za HD filmove koji se, kako on kaže, natječu u rezoluciji, a zaboravljaju supstancu. Zanimljivost je što je taj, kako ga on naziva, tihi protest vidljiv i u „Klubu“ gdje je na HD kameru montirao stare sovjetske leće kakve je koristio Tarkovski. Ljubitelji ovog genijalca će prepoznati tu tmurno-sivu atmosferu. Larrain argumentira da je upravo to htio postići. Nema crno-bijelog. Sve je u sjenama i sve sivo.

„Klub“ se na trenutke doima poput ispovijedi. Kad klekneš u ispovjedaonicu govoriš tiho, gotovo šaptom. Svećenik i uzvraća šaptom. Cijeli sakrament zasniva se na odnosu kojem je u temelju povjerenje. Larrain snima film o iznevjerenom povjerenju, ali koji je istodobno i ispovijed. Međutim, za razliku od stvarnog sakramenta, ovdje nema iskupljenja i oprosta. Ovdje je sve teška i tmurna pokora pa je shodno tome takav i rasplet. „Klub“ ne optužuje, ali i ne opravdava. Šapat ovog sjajnog filma glasno odjekuje. Tajna odavno nije skrivena, ali je rijetko gdje ovako iskreno pokazana. Suočavanje s njom možda ne donosi očekivanu katarzu, ali je svakako korak naprijed.

Sve je, na koncu, bolje od poricanja.