RECENZIJA: "Propovjednik / PREACHER" (2016.) - On je "katkad pravi šeret"... - MovieLand

Najveći hrvatski strip izdavač „Fibra“ najavio je konačno hrvatsko cjelokupno izdanje „Propovjednika“ Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Riječ je o jednom od kapitalnih strip naslova koji propitkuje osnovne kršćanske koncepte i poigrava se s njima iz perspektive jednog filozofskog pitanja: Što ako Bog uopće ne postoji? Ako postoji, što ako je digao ruke od svega? Ta pitanja možemo s jedne strane smatrati nihilističkima, ali ona postoje otkad postoje ljudi i koncept religije općenito. Rijetko se koji naslov u popularnoj fikciji originalnije bavi tom temom od „Propovjednika“, a Garth Ennis u svom radu na „Hellblazeru“ i „Kronikama iz Wyrmwooda“ temu izvrtanja kršćanskih tema dovodi na posebnu kreativnu razinu. Ekranizacija tog kultnog naslova, serija „Propovjednik“, od same je najave podigla prašinu. Po završetku prve sezone zgodno se osvrnuti na nju i vidjeti je li ispunila očekivanja.

Problem s prvom sezonom serije u produkciji AMC-ja je prije svega u tome što je cijela ustvari uvod. Većina toga što se dogodilo u prvoj sezoni u Ennisovom je predlošku stalo u tridesetak stranica. Govorim, naravno, u grubo. Osnovni narativ priče svodi se na propovjednika Jesseja Custera (Dominic Cooper) koji se sasvim slučajno nađe u posjedu tajanstvene moći. Sve što izgovori, kad upotrijebi tu moć, mora se ispuniti. Ovdje su ublažili eksplicitnost predloška, pa on primjerice kaže jednom liku da „otvori svoje srce“ (u stripu kaže nešto znatno eksplicitnije). Doslovno tumačenje takvih metaforičkih riječi, naravno, dovodi do hrpe zabuna što graniče s karikaturom, a predložak je u prvoj sezoni iskorišten zato da posudi imena likova i donekle nam ocrta njihove karaktere.

Čitava se prva sezona serije odvija u gradiću Annville u Teksasu. To je i jedna od najvećih zamjerki fanova stripa, zato što se već nekako po navici „Propovjednik“ doživljava kao veliki road-trip. Ennis je konstrukcijski „Propovjednika“ sjajno zaokružio, do te mjere da ni broj ukupno objavljenih stripova nije slučajan (66). Ovdje, međutim, sve ide znatno sporije iako nipošto nije dosadno. Brzina kojom se smjenjuju događaji ustvari ovisi o tome koji su likovi uključeni u pojedine događaje u sezoni. Sam Caitlin, Evan Goldberg i Seth Rogen stvorili su televizijski proizvod za nove generacije, po vlastitom priznanju razmišljajući o ovoj adaptaciji kao o prilagodbi „Propovjednika“ za 21. stoljeće. Samom tom odlukom, tvorci serije su se nužno odmakli od izvornika što okorjelim ljubiteljima predloška i nije najbolje leglo. „Propovjednik“ je počeo s izlaženjem 1995. godine. To treba imati na umu kad se razmatra teza o kojoj tvorci serije govore u prigodnom specijalu „Talking Preacher“, a prema kojoj narativ iz stripa novim generacijama ne bi funkcionirao. Podcjenjivanje publike nije nešto na što sam navikao od ovog kreativnog tima pa ne mogu reći da se baš s time slažem, ali priznat ću im da su neke stvari napravili – zbilja dobro.

Prva od njih je svakako Cassidy (Joseph Gilgun). Cassidy je pogođen u potpunosti, a lik vampira zafrkanta koji će uz svu autodestruktivnost ipak napraviti što treba Gilgun je u potpunosti skinuo. To je svakako nešto oko čega postoji konseznus. Što se tiče lika Tulip O'Hare, Jessejeve ljubavi iz prošlih dana, nju glumi Ruth Negga. Tulip je u originalnom predlošku plavokosa južnjakinja, a ovdje je crnkinja pa se u raspravama fanova postavlja pitanje zašto se toliko inzistira na rasnoj zastupljenosti. Ruth Negga je dala sve od sebe da nam predstavi svoju verziju otkačene Tulip i (ako se zanemari odmak od predloška kao već standardni prigovor) odradila je dobar posao.

Statičnost lokacije, koja se često zamjera seriji, nadoknađena je interakcijama između ta tri lika, s time da se ovdje nastojala ubaciti i platonska zatreskanost Emily (Lucy Griffiths) u „Propovjednika“, kao i još nekoliko sporednih likova koji su u osnovi – nepotrebni. Ono što je zaista trebalo naglasiti i što je jedan od glavnih aduta predloška – odnos Eugene (Ian Colletti) - Preacher, kao i sama emocionalna snaga tog snažno okarakteriziranog lika na kraju se pretvorilo u razvodnjenu patetiku. Halucinacije u kojima se nastoji dati do znanja da između ta dva lika postoji snažna povezanost prema kraju su sezone postale naporne i negledljive. Tvorcima serije treba priznati nekoliko stvari. Pokušali su kombinirati fantastične i realne elemente, ali mi se čini da u tome nisu uvijek znali naći mjeru. Također, nastojali su pokazati Custerovu ljudsku stranu koja se sve češćim korištenjem moći polagano gubi. Problem je ovdje što je strip drugačiji medij, pa se tamo to vidi u brzoj izmjeni lokacija i likova kao neminovan razvoj lika u izgradnji napetosti, a ovdje (s obzirom na istu lokaciju) je tome očito trebala poslužiti izgradnja odnosa s mještanima koja je prečesto seriju gurala u sferu karikature. To je posebno vidljivo u svakoj sceni sa šerifom Rootom (W. Earl Brown) koji je u odnosu na strip doživio jednu od najvećih (i najbesmislenijih) karakternih promjena.

U drugoj polovici sezone dosta je prostora dano prirodi Custerove „moći“, te se oko njene prirode vrtila i glavna zagonetka ove sezone. Za fanatike, koji su skloni sve vidjeti crno-bijelo, odgovor na pitanje dolazi li ona od Boga ili od Sotone neće biti zadovoljavajuć, ali će svakako biti neočekivan. Kako to obično biva s dobrim narativima, pitanje njenog porijekla zadovoljit će one koji znaju razmišljati i koji će cijeniti tako ambiciozno rješenje. Problem je što se takvi među fanaticima bilo koje strane – rijetko nalaze.

Antagonist sezone također je prilično karikaturalan i neuvjerljiv lik. Quincannon (Jackie Earle Haley) je valjda u glavama tvoraca serije trebao biti klasični primjer neoliberalnog kapitalista koji ne preza ni pred čim da bi ostvario svoje ciljeve i tu se pomalo pretvara u despota. Iako mogu shvatiti namjeru scenarista da ga naprave takvim, posljedično je napravljen i jednodimenzionalnim što nekakav završni konflikt odmah dovodi u pitanje. Na sreću, sezona se uspjela izvući s klasičnom dimnom zavjesom za mase, odgovorom na ono esencijalno pitanje s početka: „Postoji li Bog uopće?“, „Ako postoji, što ako je digao ruke od svega?“ Klasični narativ skeptika prema kojem „Bog vjerojatno ima pametnija posla“ ovdje je do kraja iskorišten. Pitanje samo što onda predstavlja Custerova Riječ, na koji će ju način iskoristiti i kakva je njena priroda? Radi li se ovdje o klasičnom sukobu dobra i zla ili svijet mogu promijeniti samo oni koji na sve kalupe kažu da ih – boli ona stvar?

Zanimljivo je to promotriti iz te perspektive. Kad se to napravi, onda se u principu shvati da i strip i serija postavljaju ista pitanja. To je valjda zaključak do kojeg su scenaristi i htjeli da stignemo na kraju puta. Iako su odabrali različite puteve, oba narativa dolaze do istog cilja. Cilja koji je ustvari početak. Na svršetku, tek kreće putovanje. AMC je odobrio „Propovjednika“ za drugu sezonu. Bez obzira na sve nedostatke, tek sad kreće ono pravo.