RECENZIJA: "INCORPORATED / Korporacija" (2016.) - Tmurna vizija zamislive budućnosti. - MovieLand

Priče o zlim korporacijama nisu nove i krenule su sa razvojem informatike. Dovoljno se prisjetiti „Terminatora“ kako bismo shvatili koliko je u povijest filma i televizije ukorijenjen strah od sustava koji će ispirati mozak. „Korporacija“ je novi pokušaj prikaza takvog, distopijskog svijeta. Svijet u kojem ljudi žive je podijeljen, a hrana diktira način života. Radnja je smještena gotovo 60 godina u budućnosti. Klimatske promjene pokosile su infrastrukturu i usjeve. Svijet je to na korak do zelenih pločica iz kultnog „Soylent Greena“, s daškom orvelovskog ugođaja, jer korporacija sve zna i vidi.

Kako takav svijet funkcionira kao serija? Je li „Korporacija“ uspjela izbjeći boljke od kojih SyFy godinama pati?

Ben Larson, glavni lik serije, ima ambiciju postati što uspješniji. Učiniti Korporaciju što uspješnijom moto je svih u savršenom svijetu Zelene Zone. Bez Korporacije nema ulaznice u povlašteni sektor. Poput koncentričnog kruga, Zelena Zona ima područje dostupno samo najuspješnijima. Mitska i legendarna Arcadia u kojoj je sve moguće. Konačni cilj koji treba zaslužiti. No, Ben Larson ima i drugačije ambicije. On nije onakav kakvim se čini. U strogo segregiranom svijetu on pripada i povlaštenima i odbačenima. Jednom je bio s one strane zida. Od toga je ostao jedan identitet i jedno sjećanje. Nažalost, u svijetu gdje je sve proklamirano, oni su jedina iskrenost koju ima.

Mogli bismo argumentirati da je Larson antijunak. Svi njegovi postupci daju se objasniti grčevitim držanjem za komadiće identiteta koji formalno više ne postoji. Korporacija je lažna, osmijesi i prijateljstva također. Na koncu, lažan je i on sam. U rijetkim trenucima kad može biti iskren, pokretač radnje je pronalaženje jedine osobe koja je poznavala stvarnu sliku. Larson nije niti simpatičan ni pozitivan lik. U jednom je trenutku serije nazvan „životinjom“. To sažima poantu. Čak i životinje imaju nagon. U svijetu ove serije, jedini je nagon – „Korporacija“.

SyFy je, za razliku od nedavnih projekata, ovdje uspio uhvatiti bit dvaju suprostavljenih svjetova kao i ljudi među kojima postoji nepremostiv jaz. Opravdano se postavlja pitanje „je li to svijet prema kojem se krećemo?“ Scena koja pokazuje svu nastranost prikazuje kako djeca gledaju reklamu za korporaciju i pritom ponavljaju mantru prema kojoj je korporacija važnija od roditelja jer je ona istodobno i otac i majka. Takav sustav ne poznaje emocije i u pravilu ih doživljava smetnjom. U seriji, međutim, sve vrvi od emocija. Bez obzira o kojem od nekolicine važnih likova govorimo, možemo reći kako svatko ima neki cilj prema kojem se kreće. Upravo se u tom smislu „Korporacija“ razlikuje od nedavnih serija matične mreže. Ni ovdje to nije besprijekorno, na trenutke izgleda smiješno i trivijalno, ali svejedno je napravljeno s daleko više strpljenja, a vjerojatno i s većim sredstvima.

Elizabeth Krauss (Julia Ormond) je izvrsna kao šefica Korporacije, ali njen se puni doprinos ustvari vidi na osobnoj, a ne na poslovnoj razini. Također, njena kćer Laura (Allison Miller) raste kroz seriju pa do kraja sezone od trivijalnog, pomalo iritantnog lika postaje jedan od onih likova zbog kojih se seriju isplati pratiti. Zapravo, problem serije da se svesti na učestalu neuvjerljivost glavnog glumca i povremene scenarističke nelogičnosti i ponavljanja. Sean Teale tijekom sezone ostaje podjednako iritantan, a s obzirom da glumi dva različita lika, njegov nedostatak ekspresije i raznovrsnosti jako upada u oči. Iako je njegova uloga najzahtjevnija jer mora istodobno glumiti (barem) dvoje ljudi, fali mu uvjerljivosti i snage kakvu je recimo u seriji „Mr. Robot“ pokazao Rami Malek. Ovdje bi Teale trebao biti protagonist, ali prečesto je u sjeni sporednih (pogotovo ženskih) glumica pa njegova izvedba u svakom imalo značajnijem dijalogu djeluje – blijedo.

Među lošim epizodama, posebno su iritantne one koje uključuju Thea (Eddie Ramos), prijatelja iz Crvene Zone koji gotovo da i nije imao funkciju do posljednje epizode. Činilo se kako njegova priča služi samo popunjavanju rupa kad scenaristi ne znaju što bi s vremenom. Kad se serija zaista bavi likovima i pričom, uspijeva oslikati mračan i depresivan kolaž budućnosti. Budućnost je to u kojoj je profit iznad svega, a altruistični su pothvati u startu osuđeni na neuspjeh. Mogu uspjeti, poručuje nam serija, tek ako prihvatimo „tamnu stranu“ i budemo spremni na žrtvu.

„Korporacija“ je serija koja svakako ima potencijala, ali još uvijek pati od dječjih bolesti. David i Alex Pastor stvorili su seriju o ekstremnom svijetu koji je uzeo sve elemente totalitarizama i sklopio ih s načelima kapitalizma. Profit iznad svega funkcionira samo kao zupčanik unutar „Korporacije“. Dosad, serija nije dala odgovor na pitanje što se događa kad lanac krene pucati. Zasad, sve je neodređeno.

Ako ne postavi to pitanje, bit će bliže hororu od ijedne serije koja nosi tu žanrovsku oznaku, a onda će i druge mane postati manje važne.

Ostat će samo nelagoda.
Ne bi me čudilo da joj je to i bila namjera.