„Sense8“ je Netflixova SF serija koja je iza kamere okupila respektabilnu ekipu. Duo Wachowski („Matrix“, „Atlas Oblaka“) i J. Michael Straczynski („Babylon 5“, „Changeling“) pretvorili su „Sense8“ u jednu od najiščekivanijih serija godine. Odmah po izlasku kritike su bile jako podijeljene od izrazito pozitivnih do izrazito negativnih, a u toj strogo polariziranoj recepciji nemoguće je procijeniti valja li serija ili ne. Prije nego što se upustim u odgovaranje na to pitanje napomenuo bih dvije stvari. Prvo, Wachovskiji su klasični postmodernisti što znači da njihova kamera skače iz lokacije na lokaciju i iz jednog do drugog lika bez previše objašnjavanja i zadržavanja. Straczynski je, s druge strane, narator koji priča polako. Kao i u „Babylonu 5“ čitava prva sezona „Sense8“ je samo uvod u veću i (očito) kompleksniju priču. Negativne kritike serije mogu se podijeliti u dva dijela. Prvi se tiče načina distribucije, „Netflix“ je metodom puštanje cijele sezone odjednom izveo revoluciju u TV produkciji, ali ljudi su skloni zaboraviti što to zapravo znači. Emitiranje cijele sezone odjednom eliminira pojam TV pilota na temelju kojeg se serija dalje razvija. „Sense8“ kao i ostale Netflixove serije ovog tipa ne trebaju pilot. Dapače, u slučaju ove serije, čitavu prvu sezonu možemo tretirati kao pilot. Drugi uzrok negativnih kritika usmjeren je na eksplicitne prikaze homoseksualnosti i toga kako je „Sense8“ visokobudžetna serija u kojoj transrodni lik igra jednu od glavnih (usudio bih se reći i ključnih) uloga. Upravo zapanjuje količina fobičnosti koja izvire iz negativnih kritika da se moram zapitati u čemu je korijen tolikog straha od „drugačijeg“ i postaviti pitanje govori li to više o ljudima ili o kvaliteti serije? Što na kraju, ljubitelj SF-a željan novog sadržaja može očekivati od „Sense8“?
Kad sam pogledao trailer za seriju činilo mi se kako je sve u njoj već viđeno. Podsjećala me na „Heroje“ ili „Preostale“ i mislio sam kako neće ponuditi ništa previše zanimljivo ni novo. Prve dvije epizode sezone uvele su mnoštvo likova i zbog toga su odavale dojam kako radnja stoji u mjestu. Glavna pozadinska misterija ostala je glavnim mamcem za dalje, a nisam bio siguran hoće li to fiktivno dalje biti vrijedno gledanja. Seriju otvara žena u bijelom koja donosi odluku na koji način nastaviti dalje. U klasičnoj hamletovskoj dilemi pored sebe ima dvoje ljudi što je navode na dva potpuno različita puta. Njen odabir pokreće seriju. U trenutku razrješenja dileme osmero ljudi iz kulturološki i geografski različitih dijelova svijeta postaje neraskidivo povezano. Straczynski je u priču uključio sve kontinente, različite društvene okvire, i tako nas pozvao na toleranciju i razumijevanje postavljajući pitanje koje je u srži čitave serije: ŠTO NAS TO USTVARI ČINI LJUDIMA?
Imajući na umu to pitanje nije ni čudo da je serija izazvala tako raznolike reakcije. Osim eksplicitnih prikaza hetero i homo seksa, sjajnih karakterizacija likova, u ovoj seriji imamo i nekoliko provokativnih scena poput uriniranja po grobu, rađanja, kritiziranja sustava i terora većine, pa do već uobičajenog poziva Wachovskija na otpor institucijama. Sve su Netflixove serije pune referenci, a to sjajno funkcionira sa scenaristom poput Straczynskog koji je, osim kao skriboman, poznat i kao jedan od najvažnijih autora Marvelovog stripovskog svemira. Taj podatak kasnije postaje bitan jer, to shvaćamo u toku sezone, „Sense8“ nisu ništa drugo nego mutacija a s mutacijama je netko tko radi za Marvel na svom terenu.
Osmero je ljudi povezano, oni se doslovno osjećaju i upadaju u međusobne životne priče. Rave party, religija, poslovni svijet, afrički gospodari rata, indijski dogovoreni brakovi... Puno je to motiva. Puno je likova. Nije ni čudo što prvih nekoliko epizoda djeluju sporo i nekoherentno. To su sve nuspojave već spomenutog Netflixovog formata emitiranja, ali su isto tako razlog zašto mislim da je seriju nemoguće recenzirati nakon jedne, dvije ili tri epizode. Dosta negativnih kritika napisano je upravo nakon njih, a kod Straczynskog se kao kod svakog dobrog autora niti priče kreću spajati tek negdje oko polovice sezone. Kad se dogodi onaj AHA trenutak, serija postaje fantastična, brza i dinamična. Ono što bi se moglo zamjeriti autorima što je reklamirana kao originalan SF, a u odnosu drame i znanstvene fantastike u prvoj sezoni ipak više prevladava drama. Ukoliko ste gledali „Orphan Black“, onda će vam biti jasnije da je ta drama nužna jer su svi likovi koliko god povezani bili dijametralno različiti. Prihvaćanje različitosti rijetko je moguće bez drame.
Jedna od njih postavlja to pitanje: Zašto baš mi, zašto toliko različiti? Odgovor je očekivan. U evoluciji je različitost nužna. Kako bi se zaštitili od prijetnji ekstrema više različitost je poželjna. Kao i u Darwina, različitost najbolje opstaje. Pojednostavljeno, da bi preživio – moraš biti različit. Drugačiji su ljudi često zlostavljani, nisu prihvaćeni. No, ova serija naglašava nešto s čime se moram složiti i iz osobnog iskustva: Jedino pravo nasilje, nasilje koje nas može najviše povrijediti je ono koje činimo sami prema sebi. Prošlost, naglašava se, redovito završava s nama prije nego što mi završimo s njom.
Ako ste čitali Marvelove stripove ili barem gledali X-mene onda možete pretpostaviti na što cilja Straczynski. Ako je evolucija proces koji traje otkad je ljudske vrste, treba li različitosti osuđivati? Ponovno ono isto središnje pitanje: ŠTO NAS TO ČINI LJUDIMA? Naravno, možemo reći kakvo je ta tema repetitivna i kako smo sve to već vidjeli no rekao bih da nije baš tako. Osmero ljudi koji se međusobno osjećaju. Doslovce. Dijeliti se s jednim partnerom može biti izrazito intenzivno, a kad ih je osmero jedino što preostaje je – užas. Ili možda ne? Odgovor na pitanje što nas čini ljudima bio bi prilično jednostavan: osjećaji. Ako je osmero potpuno različitih ljudi, sa različitih krajeva svijeta, različitog društvenog statusa, rase, religije i seksualnog opredijeljenja u stanju osjećati istu stvar ima li se smisla dijeliti po i jednoj od tih kategorija?
Wachovskiji i njihov postmodernizam tu seriji čine medvjeđu uslugu jer se ne zaustavljaju. Dinamično izmjenjuju scene drame i akcije, nekad su provokativni provokativnosti radi, ali čak i ono što je tu namjerno stavljeno da nas šokira ima smisao u tom konačnom istraživanju granica. Teško je probaviti scene eksplicitno prikazane kamerom, pa makar one bile toliko iskonski ljudske kao što su rađanje i umiranje. Ljudi smo, stoji, ali nekad se naviše sramimo onoga što nas je takvima učinilo.
Što je onda i njima i Straczynskom trebala ovakva serija? Snimili su SF, istina, ali je taj SF toliko blizak stvarnosti da je zastrašujuć. Je li to bila poanta? Količina mrziteljskih, homofobnih i transfobnih komentara, kao i manjak tolerancije iznenađuje iako možda ne bi trebao.
I ta nas mržnja, na koncu, čini ljudima.
Druga je stvar želimo li (možemo li) to prihvatiti.
IMDB
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.