DANČI BIRA: "Popiól i diament / PEPEO I DIJAMANT" (1958.) - Dilema rastrgane zemlje. - MovieLand

Napustio nas je, eto, Andrzej Wajda, veliki poljski redatelj od kojeg ću pamtiti film „Pepeo i dijamant“ kao jedan od onih koji se ne zaboravljaju zato što im vrijeme samo dodaje mogućnosti iščitavanja. Wajda je pripadnik crne serije, stilske struje poljskog filma u drugoj polovici pedesetih, no on je isto tako i predvodnik odvajanja poljskog filma od sovjetskog socrealizma. „Pepeo i dijamant“ film je o poljskom poraću za koje bi se moglo reći kako je bilo bolnije nego drugdje u Europi. Ta tvrdnja, iako se možda čini pretjeranom, stoji kad se sjetimo dijeljenja Poljske u Jalti i Teheranu, ali i sramotnog neuplitanja Crvene Armije u Varšavski ustanak u kolovozu 1944. godine. „Pepeo i dijamant“ razračunava se s poratnim iluzijama i vrlo nam zorno daje do znanja kako je rat zbog Poljske možda počeo, ali kako je ona na njegovom kraju i dalje ostala žrtvom.

Wajdin najveći uspjeh je iskorištavanje talijanskih uzora na koje podsjeća u razumljivom, poljskom kontekstu. Nemoguće je tijekom gledanja ne misliti na „Rim, otvoreni grad“ i pitati se kako je uopće moguće da je Wajda snimio ovakav film koncem pedesetih. U središtu se nalazi sukob između poljskih nacionalista i komunista u vrijeme ranog poraća, u svibnju 1945. godine. Drugi je svjetski rat u Europi možda završio, no u Poljskoj pretumbavanja traju. Tako završeni rat postaje kulisa, a licemjerje ratnih pobjednika otvorena rana zemlje zbog koje je, simbolički, sve počelo.

Komunisti koji su došli s Rusima obračunavaju se s nacionalistima i poljskim pokretom otpora. Za vrijeme rata oni su podržavali izbjegličku vladu u Londonu, no nakon što je Crvena Armija ušla u zemlju bilo je jasno kako od njihovog povratka neće biti ništa. Ako su i postojale iluzije da Ruse treba gledati kao osloboditelje, njihovo ponašanje tijekom Varšavskog ustanka te je iluzije raspršilo. Konflikt između dvije frakcije bio je neminovan. Wajda se tu znalački poigrao i s naslovom filma jer tijekom gledanja zaista ne znamo tko je od navedenih frakcija „pepeo“, a tko „dijamant“, a fascinantno je da je taj presjek društva kritičan i prema nacionalizmu i komunizmu. To dodatno fascinira ako imamo na umu vrijeme kad je film snimljen. Film je zaista pokazna vježba spomenute crne serije jer taj stilski pravac obilježavaju nesigurni, melankolični likovi i prikaz ratnih i poratnih prilika u Poljskoj. Wajda sjajno izbjegava crno-bijelu podjelu odnosa između zaraćenih frakcija iako se njihov konflikt svodi na sukob pojedinaca pa će tako Maciek (Zbigniew Cybulski) u osnovnom zapletu nastojati ubiti Sczuku (Wacław Zastrzeżyński), lokalnog partijskog sekretara.

U izbjegavanju socrealizma Wajda je stvorio glavnog junaka koji je u neku ruku metafora poljskog naroda i njegovih stradavanja, a čija tragična romantika ne zalazi u patetiku. Tu je važna i sjajna uloga koju je odigrao Zbigniew Cybulski jer je upravo njegovo portretiranje Macieka oslikalo ekstreme u kojima se nalaze sukobljene frakcije, ali i zemlja u cjelini. Gluma se sjajno nadopunjuje s Wajdinom izvanrednom režijom u kojoj dominiraju vizualne metafore (kao i moguće interpretacije naslova filma) i snažni kontrasti među kojima je najsnažniji onaj između smrti i proslave završetka rata. Film je ovo u kojem junaci izgledaju kao da su ispali iz romantizma što me, kad malo bolje razmislim, ni ne čudi jer je „Pepeo i dijamant“ u svojoj biti film o identitetu. Pojednostavljeno, mogli bismo reći da sam naslov odražava tu dilemu oko toga „što smo mi“ ili „što je Poljska“, a pitanje je da li je uopće moguće na nju odgovoriti.

„Pepeo i dijamant“ obično se gleda i kao treći dio tzv. Ratne trilogije (prva dva dijela su „Pokoljenje“ i „Kanal“) kojom se Wajda pozicionirao kao najvažniji poslijeratni poljski redatelj. Njegov utjecaj na kasnije autore je ogroman što u savjetodavnom, što u produkcijskom smislu, a već sam ranije u ovoj rubrici obradio izvrstan film „Saslušanje“ u čijoj je produkciji, kao i kasnijem spašavanju od cenzure, Wajda imao važnu ulogu.

Ove su nas godine tako napustila dva redatelja čija je umjetnost imala važnu ulogu u borbi protiv cenzure i ideologije, ali i koji su svojim radom i iskustvom prenijeli taj buntovnički duh na mlađe generacije. S jedne strane Kiarostami, a s druge Wajda simbolički predstavljaju upravo ono što nam pokušava reći i ovaj sjajan film. U trenucima kad je sve oko nas nesigurno i tmurno, kad se čini da licemjeri sve bacaju u pepeo, umjetnost proizvodi dijamante.