RECENZIJA: "ELLE" (2016.) - Verhoevenov povratak nagonima.

Paul Verhoeven je jedan od onih redatelja uz koje smo filmski odrastali. Bez obzira govorili o „Sirovim strastima“, „Robocopu“ ili „Totalnom opozivu“ za Veerhoevena smo uvijek mogli reći da je majstor suspenzije i trilerskog odgonetavanja čak i u žanrovima u kojima triler nije dominantna kategorija. Njegova „Crna knjiga“ odmak je od ovih naslova i možda najpotpuniji film koji je snimio. Imajući to na umu s iščekivanjem sam počeo gledati „Elle“, prvi film nakon te hvaljene priče o Drugom svjetskom ratu. „Elle“ počinje scenom silovanja. Već nam to daje naslutiti da će film obilovati provokativnošću. Silovana žena, međutim, ne zove policiju. Ona nastavlja sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Pred nama se kreće odmotavati priča o Michèle (Isabelle Huppert), ženi čija tvrtka proizvodi nasilne video-igre i koja je tipični primjer bezobzirne šefice koja prema poslu, ali i društvenim odnosima ima isti, pragmatičan stav.

Verhoeven nam u svom stilu daje samo komadiće slagalice. Pa tako saznajemo za njenu prošlost koja se isprepliće sa sadašnjosti, ali i shvaćamo kako je njeno ponašanje ustvari zaštitni zid, neka vrsta krinke. Zadržite na trenutak tu misao jer, kako se film odvija, krinke postaju važnije. Dok si, navikli na standardne postupke, postavljamo pitanje tko je silovatelj pod maskom Verhoeven će majstorski skrenuti priču s očekivanog toka. Michèle će se otkrivati pred nama, fizički i psihički, a kako film bude odmicao saznavat ćemo detalje koji nisu tu samo da bi bili provokativni već i da postave neka važnija društvena pitanja.

Film na trenutke poprima karikaturalan ton. Ponekad me svojim zahvatima u priči podsjećao na onu crnohumornu karikaturu sa zadnje stranice novina kojoj se smiješ sve dok ti smiješak ne zapne u grlu. Shvatiš, naime, da taj smijeh više otkriva o tebi nego o događajima na platnu i – suočen s time – ne sviđa ti se što priču uopće možeš promatrati s te pomaknute, karikaturalne razine. Zbog toga iskreno ne znam kamo bih žanrovski smjestio „Elle“. Nisam sasvim siguran je li riječ o trileru, art filmu, pomaknutoj melodrami ili kombinaciji svega navedenog. Huppert je odlična u glavnoj ulozi koja je intrigantna koliko i manipulativna. Ona dominira filmom do te razine da čak i sporedni glumci kao primjerice Anne Consigny ostaju u njenoj sjeni. Navikli na to da Verhoevenovu priču nose glumci i gledatelji ostaju hipnotizirani izvedbom koju nam servira Huppert tako da i karikaturalnost i pomaknutost filma ostaju u njenoj sjeni zajedno sa svim prigovorima koje bismo, možda, mogli imati na nelogične elemente u priči.

Ovdje je priča oruđe koje služi za ispoljavanje nagona. Nagoni, ono što ljudsko pretvara u animalno, pogonsko su gorivo ovog filma. Slično, a opet drugačije nego npr. u kultnom „Posljednjem tangu u Parizu“. Slično, a opet drugačije nego u „Plavoj sobi“ Mathieua Almarica iz 2014. U sva tri filma se radi o sukobu razuma i nagona, o nekakvom zaštitnom zidu koji stavljamo između sebe i svijeta prema kojem ostavljamo dojam nadmoćnog dok je istina sasvim nešto drugo. Zbog toga je „Elle“ važan film koji je zasluženo nominiran za Europsku filmsku nagradu. „Elle“ je Michèle, a ona je drugačija od onoga što bismo očekivali. Na kraju, kako ispada, svi nosimo maske. Pitanje je samo želimo li to priznati. Iako na trenutke karikaturalan, zaigran i možda neprirodan film, „Elle“ spada u red priča koje suočavaju ljudsko i animalno. Rasplet te borbe, kako to obično biva, nije nužno onaj koji priželjkujemo.