Na početku filma par strastveno vodi ljubav, ugriz na usni, krv na plahti, par ispod nje... On kako odlazi, ona kako ga zadržava... Nagon, želja, erotika. Na kraju filma sve je nekako hladno, plavi zidovi, sudnica, slučaj umorstva i mediji željni senzacije. Omeđen tim dvama krajnostima, film "Plava soba" priča o ljubavi u kojoj ne postoje pravila i o strasti za koju nema opravdanja. Između imamo zanatski dobro napravljen triler u kojem vidimo glavne junake kako grade svoj odnos i jednog od njih na policijskom ispitivanju, a da nam isprva uopće nije jasno zašto i zbog čega.
"Plava soba"
je sudnica, hladna i bezosjećajna kakvo bi pravo i trebalo biti. Junaci ovog
filma su sve, samo ne to. Zanimljiv film koji je svakako vrijedan pohvala koje
je dobio na ovogodišnjem Cannesu. Nije mi, ipak, među najboljim filmovima
godine kamo ga svrstavaju liste nekih kritičara. "Plava soba" igra se kadrovima koji variraju između strasti i sudnice i u tom igranju nespojivim kao slagalicu otkrivamo što je točno ljubavnike dovelo do položaja u kojem se trenutno nalaze. Ovaj film nije lagan za recenziranje jer bi u njemu svako prepričavanje dodatno otkrilo radnju, a ovaj kao i svaki pravi triler iznenađenja u radnji skriva do samog kraja.
Inspiraciju "Plave sobe" možemo naći u klasičnom film-noiru, ali i u radovima kultnog francuskog režisera Alaina Rensaisa. Kao logični nastavljač tog niza isprekidane radnje "Plava soba" nas drži s upitnikom iznad glave do samoga kraja. Gledamo film bez teksta dok se fantastična fotografija Christophe Beaucarnea izmjenjuje ispred nas, a čitavo se vrijeme pitamo što se to, dovraga, događa? Upravo Beacarneova fotografija je glavni adut filma jer u trenucima u kojima nas priča (namjerno) zbunjuje onda drži interes britkim i tjera nas da ispratimo film sve do trenutka u kojem se strpljivost napokon isplati. Poznavatelji njegova rada možda će se prisjetiti i njegovog odličnog rada na fotografiji filma "Gospodin Nitko" kad je njegovo umijeće rada s kamerom iskorišteno za izvrsne prikaze događanja u jednako enigmatskim misaonim procesima glavnog lika. Pada mi na pamet kako on vjerojatno voli takve zanimljive (i pomalo lynchovske) stvari jer sam nakon ovog filma odlučio potražiti još njegovih radova.
Režiser filma je Mathieu Amalric koji ujedno igra i glavnu ulogu. Amalric je uspio uklopiti taj neki, usudio bih se reći, danas zaboravljeni štih s modernim europskim artom, višeznačnošću i eksperimantalnom vizualnošću na način da u pojedinim trenucima nisam bio siguran gledam li klasični francuski triler, američki noir ili suvremeni art. Takvim miješanjem žanrova samo je dodatno pobudio interes za ishod filma, a alegorična interpretacija granice između zakona i strasti dala mu je i dodatnu dimenziju.
No, ne može se snimiti film o strastvenom odnosu koji se naslanja na noir bez prave femme fatal. Fatalnu ženu u ovom filmu igra odlična Stephanie Cleau. Cleau u ulozi Esther postaje "taj mračni predmet želja", ali i vješta manipulatorica u kojoj će Julien (Amalric) pronaći utočište od svoje žene Delphine (Lea Drucker). Podvojenost kadrova strasti što se isprepliću s pravnom tematikom odlično je pogođena s njenom ulogom u kojoj možemo prepoznati natruhe one karizme kojom je zračila Emmanulle Riva u "Hiroshima, ljubavi moja" što dodatno naglašava posvetu Resnaisu koji nas je prošle godine i napustio. Ljubavni su trokuti jedan od klasičnih motiva koje gledamo u "Plavoj sobi". Amalricova režija, potpomognuta već spomenutim vještim korištenjem kamere filmu daje atmosferu filtera kroz kojeg možemo gledati iskonski sukob zakona i strasti, ali kad filteri otpadnu servira nam se iznenađenje. Iznenađenje koje je kao i osveta i kao plava - hladno. Teško je pisati o ovom filmu bez da se otkrivaju detalji koji samo mogu pokvariti doživljaj. "Plava soba" sigurno ne spada među najbolje filmove 2014., ali spada među one koje nećete zaboraviti nakon što završe. U tom smislu itekako je vrijedan preporuke.
Ocjena bi realno bila negdje
između sedam i osam... Ako ga gledamo u alegorijskom ključu onda osmica, a ako
ga gledamo samo kao žanrovski triler onda sedmica. Dobar, ne i odličan, ali
svakako film za preporuke i razmišljanje.
IMDB
Ocjena 8/10
Inspiraciju "Plave sobe" možemo naći u klasičnom film-noiru, ali i u radovima kultnog francuskog režisera Alaina Rensaisa. Kao logični nastavljač tog niza isprekidane radnje "Plava soba" nas drži s upitnikom iznad glave do samoga kraja. Gledamo film bez teksta dok se fantastična fotografija Christophe Beaucarnea izmjenjuje ispred nas, a čitavo se vrijeme pitamo što se to, dovraga, događa? Upravo Beacarneova fotografija je glavni adut filma jer u trenucima u kojima nas priča (namjerno) zbunjuje onda drži interes britkim i tjera nas da ispratimo film sve do trenutka u kojem se strpljivost napokon isplati. Poznavatelji njegova rada možda će se prisjetiti i njegovog odličnog rada na fotografiji filma "Gospodin Nitko" kad je njegovo umijeće rada s kamerom iskorišteno za izvrsne prikaze događanja u jednako enigmatskim misaonim procesima glavnog lika. Pada mi na pamet kako on vjerojatno voli takve zanimljive (i pomalo lynchovske) stvari jer sam nakon ovog filma odlučio potražiti još njegovih radova.
Režiser filma je Mathieu Amalric koji ujedno igra i glavnu ulogu. Amalric je uspio uklopiti taj neki, usudio bih se reći, danas zaboravljeni štih s modernim europskim artom, višeznačnošću i eksperimantalnom vizualnošću na način da u pojedinim trenucima nisam bio siguran gledam li klasični francuski triler, američki noir ili suvremeni art. Takvim miješanjem žanrova samo je dodatno pobudio interes za ishod filma, a alegorična interpretacija granice između zakona i strasti dala mu je i dodatnu dimenziju.
No, ne može se snimiti film o strastvenom odnosu koji se naslanja na noir bez prave femme fatal. Fatalnu ženu u ovom filmu igra odlična Stephanie Cleau. Cleau u ulozi Esther postaje "taj mračni predmet želja", ali i vješta manipulatorica u kojoj će Julien (Amalric) pronaći utočište od svoje žene Delphine (Lea Drucker). Podvojenost kadrova strasti što se isprepliću s pravnom tematikom odlično je pogođena s njenom ulogom u kojoj možemo prepoznati natruhe one karizme kojom je zračila Emmanulle Riva u "Hiroshima, ljubavi moja" što dodatno naglašava posvetu Resnaisu koji nas je prošle godine i napustio. Ljubavni su trokuti jedan od klasičnih motiva koje gledamo u "Plavoj sobi". Amalricova režija, potpomognuta već spomenutim vještim korištenjem kamere filmu daje atmosferu filtera kroz kojeg možemo gledati iskonski sukob zakona i strasti, ali kad filteri otpadnu servira nam se iznenađenje. Iznenađenje koje je kao i osveta i kao plava - hladno. Teško je pisati o ovom filmu bez da se otkrivaju detalji koji samo mogu pokvariti doživljaj. "Plava soba" sigurno ne spada među najbolje filmove 2014., ali spada među one koje nećete zaboraviti nakon što završe. U tom smislu itekako je vrijedan preporuke.
IMDB
Ocjena 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.