DANČI BIRA: "DIVINES / Božanstvene" (2016.) - Podsjetnik zašto volim filmove. - MovieLand

Navikli smo na prikaze Pariza kao grada romantike i svjetla, navikli smo na prikaze umjetničke prošlosti i nostalgije za boljim vremenima. No, ono što nam donosi „Divines“, film koji je osvojio nagradu Camera D'Or na festivalu u Cannesu, prikaz je Pariza na koji nismo navikli. Prikaz geta u kojem sustav ne funkcionira nešto je što bismo prije vezali za afroameričku nego za francusku kinematografiju. Samouka redateljica Houda Benyamina snimila je možda i najbolji film godine. Pomicanjem motiva sličnih sjajnom filmu „Fresh“ (1994.) u europski kontekst dobili smo malo remek-djelo. „Božanstvene“ su sirov i ponekad nedorađen film koji se za nedostatke iskupljuje sjajnom glumom, kamerom, ali i pričom koja uz svu predvidljivost veže za ekran. Već prvi kadar, gdje se junakinje snimaju mobitelom, daje naslutiti kako prezentacija koju stavljamo na društvene mreže nema veze sa stvarnim životom. Benyamina je pogodila bit, raskorak između stvarnosti i želja postat će pogonsko gorivo filma koji je na toliko razina odličan da nisam siguran da li ga gledati kao priču o odrastanju ili kao socio-politički eksperiment koji sve ono što volimo vjerovati okreće naglavačke.

Već na početku možemo vidjeti kako se ovdje radi o autorici koja radi film kao istinski zaljubljenik. Prepoznaje se to u posvetama raznim redateljima, prije svega Scorseseu, ali i Scoli ili Melvilleu. Posvete se autorica nije trudila naročito sakriti pa u filmu možemo primijetiti sponatanu razigranost i umijeće koje proizlazi iz emotivnosti prema materijalu. Takva se razigranost vidi već u početnim scenama kad Dounia (Oulaya Amamra) ulazi u konflikt prozivajući profesoricu za licemjerje i nedostatak ambicije. Mladost je uvijek ambicioznija od zrelosti, no nije nužno i pametnija.

Materijalni svijet kojem stremi nalazi se u oštrom konfliktu s religijom kakvu prakticira njena prijateljica Maimouna (Deborah Lukumuena). Upravo s njom Dounia razvija najprisniji odnos. Kad živiš u siromaštvu tad je bogaćenje jedini izlaz iz smrada geta. Ako se to spoji sa onim pretvaranjem koje uvjetuju moderne tehnologije onda počinjemo shvaćati da je „Divines“ film koji svjesno odvodi u ekstrem dok postavlja pitanje što smo spremni učiniti da bi ostvarili takvu, izokrenutu ambiciju. Zato je važno primijetiti kako je upravo Scorsese najvažnija referenca koju autorica iskorištava. Ako želimo tijekom odrastanja biti neka vrsta sljedećeg „Vuka s Wall Streeta“ je li to zdrava ambicija?

Kako to obično biva s filmovima koji se odvijaju u getu jedini izlaz iz beznađa te kulise je kriminal. Ambiciozne djevojke pokušat će u njemu pronaći put do bogatstva. Takva postavka može nalikovati na kliše, no redateljica je uspjela izbjeći zamke tako što je snimila film koji možemo tretirati kao vizualnu poslasticu i kao sredstvo poistovjećivanja. Jer, svi smo se osjećali kao autsajderi ili buntovnici. Svi smo jednom tražili prihvaćanje. Ta potreba za prihvaćanjem nalazi se u središtu motivacije. Koliko je ona bila važna autorici vidi se po tome da je Oulaya Amara njena mlađa sestra. To samo daje još više na snazi fenomenalnoj izvedbi. U filmu „Fresh“ imamo situaciju u kojoj ambiciozni dječak nastoji nadići ograničenja geta kroz kriminal, ovdje se to ponavlja na društvenoj, klasnoj pa čak i religijskoj razini. Na trenutke mi se činilo kao da su film režirala braća Dardenne jer me količina angažiranosti podsjetila na „Dva dana, jednu noć“.

„Božanstvene“ su priča o odrastanju u ekstremnim uvjetima. Glavne su junakinje u fizičkom, ali i karakternom kontrastu. Maimouna je crna i pretila, a Dounia sitnija i bijela. No, njihova je pozadina slična, obje se nalaze u muslimanskoj četvrti Pariza i zajedno čine nerazdvojni duo u svijetu u kojem se, osim jedna na drugu, nemaju na koga osloniti. Redateljica kaže da je, stvarajući ih, u glavi imala asocijaciju na Laurela i Hardyja. Meni, moram priznati, ta asocijacija tijekom gledanja nije pala na pamet.

No, baš zato moram istaknuti naslov filma. „Božanstvene“ kao naslov nije odabran slučajno. To je istodobno i naziv iluzije i karta za odlazak. Jer, tek vjerujući u iluzije postavljamo ambicije visoko. Kod tih ambicija postoji i želja za ljubavlju kao onim konačnim, potpunim prihvaćanjem. Prednost ovog filma je što takva ljubav nije gurnuta u prvi plan nego služi kao odmor od glavne niti priče. Ta nit je protest, buna protiv unaprijed definiranih uloga koje su svedene na društvene uloge bez imaginacije, promjene ili ambicije. Zato bih spomenuo scenu u kojoj junakinje voze imaginarni Ferrari. Takva scena ovdje ispunjava svoj smisao. Želje su svedene na materijalno, jedino uz pomoć novca postaju ostvarive.

No, „Božanstvene“ nas uče da i imaginarni Ferrari ima svoju cijenu. Dvije su junakinje metafora iluzije i bunta koji idu ruku pod ruku. Zato je i logično da je autorica, slično kao i naša Ivona Juka, prihvatila distribuciju putem Netflixa umjesto klasične kino-distribucije. „Ja nisam snob“, kaže Houda Benyamina, „stvarno želim da moj film bude gledan. To je ono što mi je Netflix omogućio, pravu demokratizaciju filma.“

Jer, kao da nam to želi reći i autorica, pravi biseri nekad ne ovise o naručenim kritikama, distributerima i kino-ulaznicama. Nekad je dovoljno zamisliti „imaginarni Ferrari“, zaboraviti efekte i skupe produkcije i jednostavno se sjetiti zašto volimo film.