RECENZIJA: "USTAV REPUBLIKE HRVATSKE" (2016.) - Ljudskost iznad svega (i svih). - MovieLand

Suradnja Ante Tomića i Rajka Grlića poznata je domaćim filmoljupcima još od „Karaule“. U najnovijem filmu, ambicioznog naslova „Ustav Republike Hrvatske“, Grlić i Tomić se poigravaju konvencijama i predrasudama dok istodobno naglašavaju vrijednosti koje su sadržane u Ustavu, a koje je, ako gledamo kroz ogledalo mržnje, lako zaboraviti. Komedija se još od davnih dana sastojala od zamjene teza. Ovdje tako imamo profesora povijesti, sina čovjeka koji je preživio Bleiburg, a koji je ujedno homoseksualac. Imamo policajca Srbina koji mora naučiti Ustav Republike Hrvatske da bi ostao na poslu. Dramski očekivano, doći će do konflikta između suprotnosti čije će se predrasude naći na kušnji. Odgovori koje će te kušnje dati možda im se neće svidjeti, ali će u svakom slučaju kroz njih nešto naučiti. „Ustav Republike Hrvatske“ u tom je smislu važan film. Naime, nije toliko važno jesu li likovi naučili što su trebali koliko je zanimljivo postaviti pitanje jesmo li mi kao gledatelji, voajerski promatrajući likove, usvojili gradivo?

Tu se krije skrivena snaga „Ustava Republike Hrvatske“ kao i njegova unutrašnja simbolika. Ustav je, kao što znamo, temeljni dokument funkcioniranja države. Dok likovi citiraju odredbe Ustava nemoguće je ne pomisliti na razne društvene pojave zadnjih godina i onako se iskreno zapitati zatvaramo li mi oči pred kršenjem Ustava svjesno ili nam, u konačnici, on i nije toliko bitan. Također, ispada da Ustav najviše krše oni koji se u njega zaklinju. No, onkraj simbolike, „Ustav Republike Hrvatske“ u sebi sadrži još jednu, daleko važniju poruku.

Vjekoslav Kralj (Nebojša Glogovac), profesor je povijesti koji zastupa izrazito desne stavove. Već po prvim scenama u kojima ga upoznajemo vidimo na zidu sliku Ante Pavelića, nepokretnog oca o kojem se brine i svećenika koji dodatno naglašava kako „neće zaboraviti što je njegov otac učinio za ovu državu“. Stavovi koje Kralj zastupa postaju nam razumljivi. Viđali smo i viđamo takve ljude. Znamo za takve sudbine. Na trenutak se zavaraš da pomisliš da si sve to već negdje vidio kad uslijedi šok. Jer, Kralj je i homoseksualac. Dvije su kategorije naizgled nespojive, ali nisu i nevjerojatne. Ta nespojivost vidi se u sjajnom korištenju noćnih slika Zagreba kao i prostora nikad prežaljenog kultnog „BP Cluba“ koji već petu godinu stoji zatvoren u Teslinoj ulici. Grlić se ističe sjajnim korištenjem zagrebačkih lokacija, a sudbina koju će doživjeti Kralj u trenucima svoje transformacije glavna je pokretačka snaga filma.

Njegov susjed Ante (Dejan Aćimović) je policajac. No, to za ovu priču i nije najvažnije. On je čovjek u kojem se možemo prepoznati dok vozi motocikl i ide na bajkerske susrete, dok u vrtu peče ćevape ili dok mu žena govori da je „opet pio“ istodobno naglašavajući koliko je važno da položi ispit i nauči Ustav. Baš njena uloga predstavlja most između različitosti. Ksenija Marinković je ovdje odigrala možda i najzreliju ulogu u posljednje vrijeme. Pogođena srž obiteljskog života srednjeg sloja sjajno oslikava još jednu razinu konflikta između obitelji Kralj i Samardžić. Srednji i negdašnji viši sloj ne moraju se nužno slagati. Grlić i Tomić nam sjajno daju do znanja da ćemo ovdje gledati konflikt na više razina od kojih je ona nacionalna smao najuočljivija. Društvena i intelektualna razina također su naglašene, a to postaje posebno važno kako film odmiče jer opravdanost snobizma s jedne strane postaje žrtvom prostodušne iskrenosti one druge.

Naravno da se „Ustav Republike Hrvatske“ neće svidjeti svima. Neki će ga vjerojatno naći provokativnijim nego što bi željeli, a postoji određen postotak ljudi koji će se o njemu opredijeliti već na temelju sinopsisa bez da ga i pogledaju. U tom slučaju, tvrdim to odgovorno, počinili bi grešku jer mi se čini da je film poput ovog upravo takvima i namijenjen. Njegova namjera nije da vrijeđa ili da preispituje nečija uvjerenja već samo da ukaže na to kako, svim stereotipima usprkos, ljudskost, dobrota, a u konačnici i ljubav postoje oko nas. Naravno da se pritom znalački poigrava konvencijama jer u nekakvom unutarnjem (nametnutom) imaginariju „peder mora biti ljevičar“, a „Srbin zastupati svoje“. Tu se krije možda i najveća snaga ovog filma jer je za ovakave scenarističke zahvate trebala doza hrabrosti. Ovo je film u kojem, pojednostavljeno, nit peder nit Srbin nisu ono što bismo od njih očekivali.

Na kraju ostalo mi je još dovoljno prostora da spomenem sjajnu ulogu Božidara Smiljanića kao Kraljevog oca. Lik je to koji je izmamio naviše smijeha u kino dvorani, ali i lik čija karikaturalna simbolika odzvanja još dugo nakon što film završi. Sve u svemu, „Ustav Republike Hrvatske“ film je sjajne režije i scenografije u kojem dominiraju glumačke izvedbe i glazba, ali iz kojeg bismo svi mogli ponešto naučiti. Kod učenja, shvatit ćete to gledajući ovaj film, veći je problem želimo li to uopće.

Po mom skromnom sudu, bolje gledajući „Ustav Republike Hrvatske“ nego na neki teži način.