DANČI BIRA: Kaybedenler Kulübü / Klub luzera (2011.)


"Klub luzera". Mislim, stvarno... Pogledati film koji se zove "Klub luzera" podsjećalo me otprilike na "Osvetu šmokljana." Da ću o njemu pisati u ovoj rubrici, nisam mislio ni u ludilu. Dokaz da o filmu ne znaš ništa dok ne zagrebeš ispod površine. Rijetko je koji film u posljednje vrijeme ponudio takvu kombinaciju smijeha, sjete i ležernih, pametnih razmišljanja kao što je slučaj s ovim filmom. Imao sam osjećaj da čitam ranog Kapora, Huntera Thompsona ili Kerouaca, a kad tamo ta dva lika za mikrofonima lamentiraju o svemu. U biti o ničemu, a o svemu bitnom. Kako je rekao "Mali princ" - "očima nevidljivom." 


Kaan i Mete, 90-ih u turskom gradu Kadıköyu, pokreću noćnu emsiju "Klub luzera" u kojoj pričaju o drogama, rock'n'rollu, seksu i filozofiji, o svemu i svačemu. Njihova emisija koja kreće kao zafrkancija i pronalaženje partnera za seks uskoro postaje najpopularnija underground emisija u Turskoj i izaziva pažnju vjerskih fanatika i mladeži željne neke nove, modernije Turske.  
Kaan i Mete su dva normalna tipa koji su iznenada postali slavni. Njihova razmišljanja o seksu, životu i glazbi odrazila su razmišljanja cijele generacije. "Svaka generacija ima pravo na svoju revoluciju", kaže jedan od likova u filmu a "Klub luzera" bila je njihova. Po istinitoj priči film nabjen odličnom glazbom, seksom i životom mješavina je komedije i drame, slobode i odgovornosti, ljubavi i raspuštenosti. "Klub luzera" jedan je od onih laganih filmova koje ne zaboraviš nakon što ih pogledaš.


Nejat Isler i Yigit Özsener briljiraju u ulogama dva radijska voditelja, ali iznimno je zanimlljiva i Ahu Türkpençe kao Zeynep, jedna od najatraktivnijih glumica koje sam imao prilike gledati u zadnje vrijeme. "Klub luzera" poruka je svima koji se nekad osjećaju usamljeno, svima koji su nekad uz glazbu, slobodu, alkohol ili droge htjeli promjeniti svijet i svima koji su morali odrasti kad su shvatili da ta promjena ne dolazi sama po sebi. Volim takve filmove, volim odličnu glazbu i volim tu pomalo hipijevsku filozofiju. Takva filozofija u Turskoj, međutim, proizvede odličan film. Sugestivna režija Tolge Örneka samo još doprinosi cjelokupnom osjećaju raznježenosti nakon filma, iako povremeno izgleda komično i namjerno trashy.


Teško je ocijeniti nešto što te tjera da budeš "gol u sedlu" i "usamljeni osvetnik" u isto vrijeme. Teško se suočiti s time da bi radnja ove emisije gotovo na vlas jednake reakcije izazvala i u nas. Licemjerje ne poznaje granice. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji će radi iskrenih komentara u kasnim noćnim satima naći za shodno da iskaže svoju zatucanost pozivanjem na vjersku literaturu, kandidiranjem za političku poziciju ili prijetnjama smrću. Vjera izaziva osjećaje i manipulacija tim osjećajima je, nažalost, najlakša na svijetu. Kad se o tome radi nitko ne pita da li je taj što prijeti u pravu i da li išta od onoga što govori ima smisla. "Klub luzera" pokazuje da su nekad baš ti luzeri najbolji sljedbenici one devize po kojoj je ljubav iznad ostalih osjećaja. Ako na spomenute ekstreme gledamo kao na zakone, tad je ljubav Ustav. Nadvisuje ih. Poruka je to koja možda zvuči sladunjavo i patetično, ali ne bi škodilo da se i te patetike prisjetimo s vremena na vrijeme.


Život je, nažalost,. često drugačiji od revolucionarnih ideala i oni koji zagovaraju svijet u kojem će sve biti dozvoljeno jer su ljudi dovoljno pametni da ne prelaze granice će se nužno razočarati. Oni su poput djece koja se boje odrasti. Nažalost, nema "Petra Pana" i odrasti moraju svi pa i luzeri. Njihov klub ostaje svjedočanstvo jednog vremena u kojem se slušao radio i u kojem su to dvoje ljudi na jednoj maloj skali ipak nešto promijenili. Ne može svatko reći da je uzrokovao revoluciju, ma koliko ona mala bila. Za one koji joj se opiru, uvijek će ostati luzeri. Što se toga tiče, bolje biti luzer nego stajati u mjestu. Film ostavlja zanimljiv okus, onu čudnu toplinu koja te pomalo osvaja kad se pogleda. Aftertaste rekli bi Ameri. Nisam siguran imamo li mi prikladnu riječ. Nije ni bitno. Ionako nisam objektivan. Kombinacija trasha i inteligencije koja je toliko dobra da joj je teško naći zamjerku. Treba ju pogledati jer je korisna. Pretvara trash u inteligenciju. U društvu u kojem smo uglavnom navikli na obrnuto, sasvim je opravdana pa da vidimo da se može i drugačije.


 Ocjena 9/10

IMDB



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.