Postoje serije od kojih po najavi ne očekuješ mnogo. Adaptacija stripa „League of Extraordinary Gentleman“ Alana Moorea naučila nas je da ne treba očekivati drugo niti od viktorijanskih tema. Slabost prema gotici, a pogotovo autorima poput Poea ili Wildea, značila je da ću gledati i „Penny Dreadful“. Dat ću joj šansu, pomislio sam, ako ništa radi Timothyja Daltona i Eve Green. Možda bude trash, ali uz njih dvoje ne može biti baš jako loše. Nakon što je druga sezona serije završila drago mi je što je nadmašila očekivanja. „Penny Dreadful“ je, naime, jedan od najboljih TV proizvoda u ovogodišnjoj sezoni, a naznake onog što smo vidjeli u prvoj sezoni samo su potvrđene i još bolje razrađene u nastavku.
Vanessa Ives (Eva Green) je glavni lik serije. Vanessa utjelovljuje spoj ljepote, misterije i fantastike. Već u prvoj epizodi prve sezone možemo vidjeti klasičnu gotičku tehniku očuđavanja običnog i sukoba suprotnosti. Hladna i nedokučiva Ives susreće se s emotivnim, temperamentnim i slobodoumnim Ethanom Chandlerom (Josh Hartnett) koji se isprva čini kao pandan legendi Buffalo Billa (na koju se kasnije i referira). Baš to referiranje na poznate klasike kroz obje dosad emitirane sezone ostaje obilježje „Penny Dreadful“. U sceni u kojoj se njih dvoje susreću Vanessina britanska uglađenost dolazi u sukob s poslovičnom američkom otvorenošću, a gledatelj postaje svjestan kako će seriju obilježiti sukobi svjetova. Starog i novog, ali i naravnog i nadnaravnog. Lik koji služi kao određeno vezivno tkivo između suprotnosti je Sir Malcolm Murray (Timothy Dalton) koji je, premda plemić, odmaknut od britanske hladnoće i racionalnosti. Taj odmak posljedica je njegovih putovanja po Africi. Trio likova koji će stvarati glavnu priču je zatvoren, no oni sporedni likovi koji stvaraju svijet nadnaravnog gotovo su jednako zanimljivi.
Victor Frankenstein (Harry Treadway) i Dorian Gray (Reeve Carney) samo su najpoznatiji među njima. Odabir Treadwayja za lik Frankensteina, opterećena svojim grijesima, po meni je pogođen (bez obzira koliko lik u toku serije iritira). Carney kao Dorian Gray, jedan od omiljenih literarnih likova, nije baš ono što sam zamišljao ali pogoditi pravog glumca za taj lik nije jednostavno. Zafrkancija je nekolicine ljubitelja filma kako bi Alain Delon kao Tom Ripley u kultnom filmu „Ljubičasto podne“ bio savršeni Gray, ali za ovu je seriju ipak prestar. Dorian Gray, kako je portretiran u „Penny Dreadful“, lik je bez skurpula, gotovo nadzemaljske ljepote i interesa koji ne preza ni pred čim da sačuva svoju tajnu. Fali mu, doduše, ona nota ljepuškastog zla svojstvenog za taj lik, a čini se kako su i scenaristi to shvatili tijekom emitiranja.
Frankensteinova kreacija John Clare (Rory Kinnear) i prostitutka Brona (Billie Piper) treći su važan sloj likova u ovoj kompleksnoj priči. Clare i njegova ljubav prema poeziji, kao i prikaz ljudske strane jednog nominalnog „čudovišta“ daju uvid u odnos prema obespravljenima i manjinama kroz samo jednog lika. Njegova kompleksnost i moralni autoritet u odnosu na ostale likove u određenim je segmentima zapanjujuć, ali je neophodan kako bi se serija u potpunosti razumjela. Clare je ključan lik u seriji, a njegova važnost postaje sve očitija kako priča odmiče dalje. On jest nominalno lik kojeg je stvorio doktor Frankenstein, no on bi istodobno mogao biti i tragični lik neke Shakespeareove drame i u tome, više nego u bilo čemu drugom, leži njegova neodoljiva privlačnost.
Kao što možete vidjeti „Penny Dreadful“ nije moguće gledati nekoncentrirano, niti je trash proizvod kakav sam možda očekivao nakon njene najave. Smještena u viktorijansko doba, s natprirodnom tematikom, serija je uspjela tematizirati vrlo aktualne probleme. Tolerancija i snošljivost spram drugačijeg nešto je što nam (i iz perspektive sadašnjosti) može izgledati jednako važno. Ono što „Penny Dreadful“ čini posebnijom u odnosu na njene konkurente u žanru („Sleepy Hollow“ npr.) njeno je konstantno referenciranje na gotičke klasike, ne zaobilazeći pritom ni one manje poznate modernije autore koje će prepoznati samo ljubitelji žanra. Serija ima malo problema dok uvede u priču, s obzirom na velik broj likova koje trebamo upoznati ali kad priča jednom krene postaje (po meni) možda i najbolji TV proizvod ove sezone.
Višeslojnost priča (pogotovo onih koje se vraćaju u prošlost i objašnjavaju postupke likova koje smo već vidjeli) kao i odlične izvedbe gotovo svih glumaca (Green, Dalton i Kinnear prije svih) dodatan su razlog za gledanje ove odlične serije. Poanta gotike jest da svojim pretjerivanjem utječe na emocije i naglašava ljudskost, a tu poantu je kroz oneobičavanje odlično izvela baš „Penny Dreadful“. Treba istaknuti i Billie Piper (Bronu Croft), tinejdžersku zvijezdu koja se kao glumica proslavila ulogom u SF klasiku „Dr. Who“, a ovdje je zakoračila u puno ozbiljniju i karakterniju ulogu što puni smisao dobiva tek u drugoj sezoni.
Konačno, „Penny Dreadful“ je jedan osvježavajuć TV proizvod. Zato što je pokazala kako viktorijansko doba i gotičke teme ne moraju nužno imati trash etiketu, ali i zato što nas pokazuje kako se načinom njihove obrade može biti itekako aktualan. Preporuka svim ljubiteljima kvalitetne televizije, ne samo onima koji bi ovo pogledali jer, kao i ja, vole taj romantičarski žanr.
OCJENA: 9/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.