"Crimson Peak", novi gotički izlet Guillerma del Tora, potvrđuje da je ovo žanr u kojem se najbolje snalazi. Vizualno je "Crimson Peak" snažan film, s puno detalja i simbolike, ali i posvete klasicima gotičkog narativa kao što su, primjerice, "Pad kuće Usher" ili Hitchcockova "Rebecca". Kao i svaka prava gotička priča "Crimson Peak" se odvija na razmeđi svjetova; onog modernog i onog anakronog, a njegovi su likovi spoj tih svjetova. Vrag je kod del Tora u detaljima koje treba prepoznati da bi se shvatilo što želi reći. Oni nisu očiti, postavljeni da ih se vidi kad se bolje pogleda. Zanimljivost je da nije koristio računalne efekte. Duhovi su stvarni, napravljeni pomoću make-upa i glumaca, kuća nije računalna nego zaista sagrađena i gotovo sve što vidimo u filmu proizvod je nečijeg rada. Danas, kad se sve radi pomoću CGI tehnologije, to je zbilja pothvat za skinuti kapu. "Crimson Peak" je, prema del Toru "gotička ljubavna priča". Meni je ipak više gotički horor, ali to su već nijanse. "Crimson Peak" izazvao je različite kritike. Negativne koliko sam vidio proizlaze ili iz nerazumijevanja narativa ili iz kulturološke različitosti. Toliko smo navikli na američku gotiku da nam meksičko poimanje smrti i duhova djeluje trivijalno. Guillermo del Toro već na početku filma kaže "duhovi su stvarni". Tijekom filma vidimo i zašto i to na više razina.
Buffalo u državi New York 1901. godine. Navodno je to u prvoj godini prošlog stoljeća bio najelektrificiraniji grad na svijetu. Sve blješti od svjetala i modernosti, svijet nezaustavljivo juri naprijed. Edith (Mia Wasikovska), glavni lik filma, je spisateljica koja nastoji prodati svoj roman. Njen otac, jedan od rijetkih bankara u posljednje vrijeme koji je prikazan simpatično, podržava njenu strast za pisanjem i zadovoljava hirove mlade idealistice. Del Toro već na početku filma kaže: "duhovi su stvarni". Od trenutka kad desetogodišnja Edith izgovara te riječi to više ne dolazi u pitanje. Rečenica je zasmetala religijskim fanaticima (makar mi nikad neće biti jasno zašto onda idu gledati takve filmove) jer im navodno vrijeđa religijske osjećaje. Suočen s pitanjem zašto ne propitkuje postojanje duhova, del Toro je odgovorio kako je to "pravo američko pitanje". Duhovi kakve on prikazuje ne robuju klasičnom holivudskom konceptu te pojave, ali isto tako ne robuju ni judeo-kršćanskom poimanju duhova koji su po prirodi zle abominacije (kao u "Egzorcistu") bez trunka suosjećajnosti. Del Toro je Meksikanac, a to se u njegovim filmovima itekako vidi. Od "Đavolje kralježnice", "Panovog labirinta" pa do "Crimson Peaka" njegove natpirodne pojave imaju dozu empatije, nešto s čime se možemo povezati. Duhovi su, prema del Toru, "delikatna bića ugrožena logičkim svijetom." To je važno imati na umu da se u potpunosti shvati njegova teza kako je "Crimson Peak" ustvari gotička romansa, a ne gotički horor.
Kad u Buffalo dođu brat i sestra Sharpe, Thomas (Tom Hiddleston) i Lucille (Jessica Chastain) priča se dodatno zapetljava. Thomas je šarmer koji ima stila iako na sebi nosi odijelo staro barem desetak godina, dok njegovu sestru Lucille ne možemo još sasvim pročitati. Edith, kao drugačija od dokonih američkih sponzorušica, zaintrigira novopridošli par i tu kreće zaplet filma. Blješteći Buffalo postaje pozornicom igre koja je predvidljiva i donekle otkrivena odmah na početku filma. Kod del Tora ponovno nije važno ŠTO se dogodilo nego KAKO se dogodilo. Ovdje ću trenutak zastati jer želim reći nešto općenito o gotičkom žanru. Žanr je to koji svoje korijene pronalazi u bajci, ali isto tako poštuje određene konvencije koje (kad se pojave) možemo smatrati klišejem, ali nekad je baš taj kliše nužan kako bi priča dobila obrise nečeg drugačijeg. Upravo je to slučaj kod "Crimson Peaka". Del Toro je uzeo postojeće konvencije. To je učinilo film predvidljivim. No, onog trenutka kad ih je obradio na sebi svojstven način to je učinilo film zanimljivim. Jasno mi je zašto to može nekom smetati. S druge strane, baš sam zbog toga u kinu uživao.
U nastavku teksta otkriti ću određene stvari u radnji iako ću nastojati da pritom ne kvarim doživljaj filma. Nemoguće je, međutim, da se barem dio ne otkrije kako bi i ova recenzija bila potpuna. To i ne bi trebao biti veliki problem. Del Toro od samog početka ne skriva u kojem smjeru vodi film. Nakon "zlata i blještavila" američkog Buffala, tri ključna lika odlaze na imanje Allerdale Hall u Engleskoj. Zanimljivost imanja, ali i kuće Sharpeovih, je u tome što je čitava izgrađena za ovaj film. Scenaristički je posebna. Gotovo pa živa kuća ispod koje se nalaze grimizni izvori gline (po kojima je i film dobio ime) mjesto je na kojem se primjećuje nekadašnje bogatstvo, sad vidljivo samo na portretima. Poveznica te kuće s onom iskorištenom u Cormanovom "Padu kuće Usher" je i više nego očita, ali tu ne staju poveznice s klasicima žanra. " U gotici uvijek postoji povezanost između predatora i žrtve " kazao je del Toro u svom eseju o žanru. Upravo tu magičnu povezanost već je iskoristio u "Panovom labirintu", a sad ju iskorištava i ovdje. Edith i Thomas, na njegovom imanju u Engleskoj pretvaraju odnos u ekstrem viđen u psihološkim trilerima. Gledatelju je jasno da se ovdje događa nešto čudno, a slojevi se priče krenu sve više ljuštiti kako se film bliži kraju. Nagađanja koja imamo od početka polako se počinju sklapati kao dijelovi slagalice u jedinstvenu sliku. Allerdale Hall je zapeo u vremenu. Čisti je kontrast američkom Buffalu. Sve je oko njega crveno, čak su i duhovi koji se pojavljuju crveni. Edith je kontrast tom okruženju. Ako je Buffalo u "Crimson Peaku" simbol budućnosti, onda je naslovni "Crimson Peak", odnosno Allerdale Hall zapeo u prošlosti. Tim je konfliktom starog i novog zadovoljena još jedna gotička konvencija. Druga važna konvencija (da ne kažem kliše) koji je zadovoljen u "Crimson Peaku" je glavni lik. Edith prolazi nekoliko transformacija. U prvoj, tipičnoj za to doba, prelazi od oca do muža. U drugoj, ipak malo manje tipičnoj, otkriva nam u kojem će smjeru otići priča. Na samom početku filma u jednom dijalogu vezanom za njeno pisanje američke sponzoruše joj kažu:
"Vidi nje, umislila si je da je pisac kao Jane Austen, nije li ona umrla kao usidjelica? "
Odgovor koji im da Edith na nekoliko je razina višeznačan:
"Ja bih radije bila nešto kao Mary Shelley, ona je umrla kao udovica".
Del Toro ne skriva koja mu je bila ambicija. Prečesto se gotički i horor filmovi smatraju B produkcijama, produkcijama koje nisu vrijedne ozbiljne analize. On je ovdje dao sve od sebe da dokaže kako i ovaj žanr može iznjedriti iznimno intrigantan film i u vizuzalnom i u narativnom smislu. Prvi je zaista fascinantan, to se i vidi po nekoliko detalja. Upalo mi je u oko kako se mijenja veličina sofe u Allerdale Hallu tijekom filma. Kad sam nakon njega došao kući Google je potvrdio da se radi o dvije različite sofe koje služe pojačavanju dojma. Kad se Edith osjeća slabije sofa je veća, kad se osjeća snažnije sofa je manja. Ne samo to, ista je stvar i s vrlo bitnim šalicama čaja. Kad uzmeš u obzir da je del Toro u "Crimson Peaku" pazio i na takve detalje onda film još i više dobiva na snazi.
"Crimson Peak" je osim takvih genijalnih vizualnih detalja okupio i odličnu glumačku ekipu. Uz ranije spomenut trio tu je još i Charlie Hunnam (Jax iz "Sinova anarhije") koji fukncionira kao svojevrsni korektiv dva svijeta. Također, nije slučajnost ni to što se Edith preziva Cushing. Kopkalo me to u toku filma jer Peter Cushing, osim što je jedan od legendarnih SW negativaca, jedan je od najpoznatijih filmskih Frankensteina. Del Toro se opet igra s posvetama i putovanjima u djetinjstvo. Ako nešto kod njega cijenim, onda je to činjenica da radi filmove o temama koje voli. Ponekad imam osjećaj da je on jedno veliko dijete koje je dobilo priliku zarađivati na svojim snovima. No, "Crimson Peak" je više od skupa referenci i posveta. Priča je to o putu Edith Cushing iz budućnosti u prošlost. Priča je to o tajnama koje si likovi ne žele priznati. No, više od svega to je priča o emocijama. Zato je vjerojatno točna tvrdnja kako je "Crimson Peak" gotička romantična priča. Kod del Tora duhovi nisu demonizirani nego imaju emocije. Kroz film se razvija i naše poimanje duhova. Imajući u vidu tehniku kojom su rađeni, njihovu višeslojnu ulogu u priči (ponekad su čak i ljudskiji od ljudi) rečenica s početka ima smisla: Duhovi postoje. U to sam sigurna.
Određenoj publici smetat će višak romantike, a manjak horora. Smetat će nekom i slobodna interpretacija duhovnog svijeta. Postoje ljudi kojima sve fantastično smeta. "Crimson Peak" je film o emocijama. Snažnim emocijama koje ljude odvode u ekstreme. Također, "Crimson Peak" nepopravljivo odiše gotičkom romantikom. Bilo bi ga lako otpisati kao klišejizirani, patetični skup referenci da se sad želim praviti pametan i da ljudi nisu u biti - emocionalna bića. "Crimson Peak" je film u koji je uloženo puno truda, s detaljima koji funkcioniraju kao tragovi. Što se mene tiče, isplati ga se pogledati.
Ocjena 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.