DRUGA STRANA FILMA: "Kako je generacija seksa, droge i rock'n'rolla spasila Hollywood"?

Kao prvi tekst u rubrici „Druga strana filma“ odabrao sam osvrt na dokumentarni film „Goli u sedlu, Pobješnjeli bikovi: Kako je generacija seksa, droge i rock'n'rolla spasila Hollywood?“ (2003.) DVD istog naslova došao mi je u ruke prije pet, šest godina. Sjećam se oduševljenja temom i nestrpljenja da dođem u studentski dom i pogledam što je to Kenneth Bowser, režiser filma, pripremio. Film o američkoj kinematografiji sedamdesetih može se promatrati kao dobra polazišna točka za daljnji rad na toj temi. Dosta filmova koje smatram najboljima što sam ikad pogledao snimljeno je baš u sedamdesetima pa je logično postaviti pitanje što je učinilo baš to desetljeće iznimnim za razvoj kako američke kinematografije, tako i filma općenito.

Martin Scorsese, George Lucas, Peter Bogdanovich, Robert Altman, Steven Spielberg, Francis Ford Coppola, Dennis Hopper, Roman Polanski... To su samo neka od imena režisera i glumaca koji se pojavljuju u ovom filmu. Argumentacija u objašnjavanju naslova proteže se u period prije sedamdesetih. Pojava televizije, dostupnost filmova izvan kino dvorana; kao i promjena ukusa koja se dogodila koncem šezdesetih (pojava tzv. nove generacije) uzrokovali su i promjenu sadržaja koji će privući ljude na projekcije. Tu treba izdvojiti i utjecaj Rogera Cormana. Njegovi su B filmovi po posjećenosti i utjecaju često znali istisnuti one s A liste, a njegov studio „American International Pictures (AIP)“ utjecao je na karijere gotovo svih redatelja spomenutih na početku odlomka. Ljudi koji su odlazili u kina više nisu bili oni koji su podnosili rigidan i često zaostao studijski sustav. Generacija koja je tražila promjene uskoro će ih dobiti i na velikom platnu. To je prije svega zasluga velikih autora. Sedamdesete su, kako argumentiraju sudionici filma, desetljeće stvaralačkog zanosa i kontrole redatelja. U tom beskonačnom sukobu producenata i redatelja, sedamdesete su razdoblje u kojem je razuzdana generacija kreativaca preuzela kontrolu nad konačnim proizvodom. Rezultat su neki od najkreativnijih filmova u povijesti filmske umjetnosti.

„Apokalipsa danas“, „Lovac na jelene“, „Kosa“, „Kum“ (1 i 2), „Ratovi zvijezda“, „Ralje“, „Let iznad kukavičjeg gnijezda“... – sve su to naslovi nastali u sedamdesetima. U ovom ih je nabrajanju, kao u svakom, dosta i preskočeno. Kako ništa u umjetnosti, kao ni u bilo kojoj drugoj periodizaciji, nije omeđeno striktnim godinama tako i autori ovog dokumentarnog filma nisu počeli američke sedamdesete obrađivati 1970. niti su završili 1980. Granica je labava, pa se počeci autorskog filma generacije „seksa, droge rock'n'rolla“ mogu smjestiti i nešto ranije, a završetak može zadirati i u rane osamdesete. Kakogod, postoje dva filma koja se obično smatraju prekretnicama. „Divlja horda“ Sama Peckinpaha i „Goli u sedlu“ Dennisa Hoppera. Oba su filma predstavljala raskrsnicu s onim što im je prethodilo i oba su, na razne načine, utjecala na ono što je došlo iza njih. Posebna zanimljivost koja se u ovom filmu ističe je utjecaj europskih i azijskih autora na američke klince, pa tako Coppola i Lucas priznaju utjecaje Godarda, Kurosawe ili Truffauta na njihovo stvaralaštvo.

Umjetnost ne poznaje granice, pa je tako kroz rad svojih „nadrogiranih klinaca“ Hollywood ponovno pronašao dušu. Dušu koju je, kako protagonisti ovog filma kažu, izgubio u studijskom sustavu koji je filmove štancao kao da silaze s tvorničke trake. Klinci su, postavlja se ovdje teza, filmskom „biznisu“ opet dali dušu.

Odlična nadopuna ovom filmu je i knjiga „Američki filmovi sedamdesetih: Suprostavljene vizije“ autora Petera Leva. Lev u toj knjizi naglašava kako su „filmovi raskrsnice“ poput „Pet lakih komada“ ili „Goli u sedlu“ imali i odgovor s one druge, desnije strane političkog i filmskog spektra. Ne iznenađuje pritom da su ti filmovi smatrani „filmovima za narkomane i hipije“ dok su oni drugi imali svoje naslove među kojima se ističu primjerice „Prljavi Harry“ Dona Siegela ili „Joe“ Johna G. Avildsena. Primijetit ćete kako u tim filmovima (a samo sam neke ovdje uzeo kao primjer) počinitelji zločina nekako uvijek budu dugokosi, nadrogirani hipiji. Strah od promjena i drugačijeg obilježje je svakog razdoblja. Sedamdesete ovdje nisu iznimka. Lev također spominje nešto što dokumentarac samo rubno zahvaća, a to je afera Watergate. Watergate i Vijetnam dvije su vruće teme sedamdesetih. Vijetnam je pozivao na otpor i prosvjede, barem one slobodoumnije strane američkog društvenog spektra, a Watergate je razbio iluzije o tome da se vladi može vjerovati. Zato i nije slučajno da su dva najkritičnija filma o američkoj politici u Vijetnamu proizvod postvijetnamskog razdoblja. Razočaranje je već postojalo. Na tom su plodnom tlu izrasli i „Apokalipsa danas“ i „Lovac na jelene“, oba zasluženo među najboljim naslovima u povijesti filma. Filmovi su, kažu „Goli u sedlu, Pobješnjeli bikovi“, uvijek odraz stanja u društvu. Na isti način na koji je SAD prolazio krizu identiteta u šezdesetima, krizu je morala proći i američka kinematografija. Drago mi je da su lice tog identiteta postali Scorsese, Coppola, Peckinpah i ostali. Filmska umjetnost bez njih ne bi bila ista. Usudio bih se reći, ne bismo ni mi.

Ono što me muči je : ima li ikakve šanse da se taj proces u dogledno vrijeme ponovi? Jesu li zaista šezdesete i sedamdesete stvorile takvu povezanost različitih utjecaja da je provala talenta, originalnosti i kreativnosti usporedno s padom studija dovela film do vrhunca? Hoće li internet, zajedno s pametnim telefonima biti okidač za još jednu filmsku revoluciju? Možda su to sve pitanja idealista. Odavde se ne čini da Hollywood treba spašavanje, barem što se tiče utrška na kino blagajnama. Pitanje ima li još uvijek dušu ostavit ću ipak za neki drugi tekst.